hrvatski

„Tužna stranica knjige o povijesti hrvatskoga glagolizma“ ili Marko Japundžić o „hrvatskim liturgijskim jezicima“ 18. stoljeća

Sustavno radeći na arhivskoj građi tijekom rimskih godina, ali i nakon povratka iz Rima (1980.), Marko Japundžić istaknuo se kao dobar poznavatelj hrvatskoglagoljskih liturgijskih tekstova 14. i 15. stoljeća. Potrebno je tomu dodati kako je svojim istraživačkim radom podupirao model cjelovitoga konceptualiziranja hrvatskoga glagoljaštva (i glagolizma) kao jezičnoga, književnoga i kulturnoga projekta sazdana od srednjovjekovnih i novovjekovnih razvojnih (pod)razdoblja. Otkako je 1955. na Papinskome orijentalnom institutu u Rimu obranio doktorsku disertaciju posvećenu splitskomu duhovniku, piscu i (poslije) zadarskomu nadbiskupu Mateu Karamanu (1700.–1771.), posebno se zanimao za hrvatskoglagoljske liturgijske tekstove 18. stoljeća, odnosno za proces rusifikacije (istočnoslavenizacije) koji je tijekom 17. i 18. stoljeća zahvatio hrvatski (novo)crkvenoslavenski jezik. Pišući o spomenutome razdoblju, Japundžić ga je nazvao tužnom stranicom (iz) knjige o povijesti hrvatskoga glagolizma (1961, 1995), no s druge je strane osudio istraživače koji su učenoga Karamana nazivali neznalicom. Njegovi su zaključci trajno upisani u povijest hrvatske filologije, što mogu potvrditi radovi uvaženih hrvatskih paleoslavista – Josipa Hamma, Eduarda Hercigonje i Stjepana Damjanovića. Ovim se radom naposljetku nastoji ustvrditi kako je Japundžić produbljivao razumijevanje (i uzajamnost) predstandardnih i standardnih razdoblja hrvatskoga jezika, ponajprije ukazivanjem na različite jezične politike i tipove hrvatskoga litugijskoga jezika u 18. stoljeću. Uz novocrkvenoslavenski tip – oprimjeren Karamanovim liturgijskim izdanjima, pomoćnim priručnicima i raspravom Istovjetnost književnoga slavenskog jezika (Identità della lingua litterale Slava) iz 1753. godine, istraživao je i vernakularni (narodni) tip – polazeći od prevoditeljske djelatnosti Dubrovčanina Stjepana Rusića, točnije njegova prijevoda lekcionara i Novoga zavjeta.

Marko Japundžić, hrvatski liturgijski jezici 18. stoljeća, Mateo Karaman, Stjepan Rusić

nije evidentirano