hrvatski

Vrste pravopisa

U članku "Što bi bilo da nije bilo", objelodanjenu u dvotjedniku "Start" 23. lipnja 1990., razlikovao je Bulcsú László četiri vrste zapisa, dotično četiri vrste pravopisa: zvukopis, glasopis, znamopis i iskonopis. U istome je članku ujedno prvi put otvoreno iznio tvrdnju da bi hrvatski pravopis trebalo »uljuditi«, dakle izmijeniti i dotjerati. Kao primjer poslužila mu je riječ »gospodstvo«, pa to izgleda ovako: zvukopis – »gospotstvo«, glasopis – »gospoctvo«, znamopis – »gospodstvo«, te iskonopis – »gostpodstvo«. Pri tome je ustvrdio da je poželjan pravopis (za hrvatski jezik) onaj koji je »prosječnomu čovjeku« razumljiv i istodobno izgovorljiv, te da je takav jedino znamopis, naime pravopis u kojem se bilježe temeljni likovi značljivih jedinica (tj. morfema). Godine 1994., u jednome razgovoru za "Slobodnu Dalmaciju" (od 8. studenoga), uslijedila je nova razdioba, i tu je László naveo sljedećih osam vrsta pravopisa: pukopis (pučki zapis) – »gospostvo«, zvukopis (fonetski zapis) – »gospotstvo«, glasopis (fonoložki zapis) – »gospoctvo«, poluglasopis – »gospotctvo«, tvorbopis ili znamopis (znamenopis, morfografija, morfonoložki zapis) – »gospodstvo«, poluznamopis – »gospodctvo«, izkonopis (etimoložki zapis) – »gostpodstvo«, praizkonopis (protoetimoložki zapis) – »gostpotstvo«. No upravo taj dio odgovora na jedno od postavljenih pitanja u spomenutome listu nije objavljen, pa se cjeloviti odgovor ovdje donosi prvi put. U toj se razdiobi poželjni pravopis više ne zove znamopis, nego tvorbopis. Istina, navodi se k tomu »ili znamopis«, a i sam je lik, dakle zapis u tvorbopisu, tj. »gospodstvo«, istovjetan onomu iz »Starta«, gdje se je zvao znamopis. Ipak, nije riječ o pukoj promjeni nazivka. Tvorbopis je ovdje određen »niječno«, jer se kaže samo to da se njime »samotvorne promjene suglasnika u skupovima ne bilježe«, ali se ne kaže izričito što se upravo bilježi. To je bitna razlika i ujedno pomak, jer je očevidno da bilježenje temeljnih likova značljivih jedinica valja nekako ograničiti (u smislu pitanja: u kojim se slučajevima bilježe, a u kojima se ne bilježe?). Spomenute pak »samotvorne promjene suglasnika« zapravo su tzv. fonološki uvjetovane smjene, i njih doista ne treba bilježiti. U Zagrebačkome lingvističkome krugu, 20. svibnja 2003., održao je László izlaganje pod naslovom "Sedmoglavī pozoj pravopisnī". Kao i obično, podijelio je slušateljima tzv. »uručak«, tj. do skrajnosti sažet nacrt izlaganja. Na temelju toga nacrta namjeravao je napisati veliku raspravu, koju međutim nije uspio dovršiti. U izlaganju je (a i u raspravi) smanjio broj s osam vrsta na sedam. Pri tome je uklonio pukopis, kao i polu-razine, tj. poluglasopis i poluznamopis, te također praizkonopis, no ono što je bitno, jest da je razdvojio tvorbopis i znamopis, a od tih dviju vrsta i smjenopis (tj. »morfonoložki zapis«), te da je dodao jednu novu vrstu, naime čitkopis. Bilo bi dakle ovako: zvukopis, glasopis, smjenopis, tvorbopis, znamopis, izkonopis i čitkopis. Budući da imenica »gospodstvo« nije više bila dostatna da se prikaže sva raznolikost zapisa, u uručku je naveo znatno veći broj primjera. Poželjni se pravopis ovdje zove čitkopisom, a najkraće bi se mogao opisati kao čitak tvorbopis (tj. tvorbopis koji je »izgovorljiv«). Ako bi se htjelo sročiti jedno jednostavno pravilo kojim se opisuje osnovno obilježje toga čitkoga tvorbopisa, onda bi se moglo reći ovako: u zapisu se redovito bilježi temeljni lik značljive jedinice, osim ako takav zapis zahtijeva dodatnu obavijest na izgovornoj razini. Možda ga je najbolje zvati tvorbopisom, tj. tvorbenim pravopisom, gdje se čitkost »podrazumijeva«. Ili pak pravopisom čitke tvorbe.

Bulcsú László ; pravopis prema izgovornome načelu ; pravopis prema tvorbenome načelu

nije evidentirano