hrvatski

Filozofsko-teološki korijeni govora o osobi

U klasičnom grčkom i latinskom jeziku nema odgovarajuće riječi koju se može prevesti s osoba, poimanja čovjeka kao osobe nije poznavala grčka filozofija niti drevne kulture. Premda je čovjek ima veliku važnost u židovskoj kulturnoj i religijskoj tradiciji, nije shvaćen kao osoba. U kršćanskoj filozofskoj-teološkoj refleksiji o trojedinom Bogu pojavljuju se pojam osoba kojom se tumači što je u jednom Bog tri a što je jedno u dvije Kristove naravi. Da bi se moglo razumjeti narav osobe potrebno je naglasiti njezine metafizičke korijene. Najpoznatiju metafizičku definiciju osobe dao je Boecije: persona est naturae rationalis individua substantiae (osoba je razumske naravi individualne supstancije) te Toma Akvinski: omne individuum rationalis naturae dicitur persona (sve razumske naravi zovemo osoba). Iz analize ovih definicija može se zaključiti da su bitne oznake osobe: supstancijalnost, individualnost i racionalnost. Iz uzvišenosti osobe, njezine racionalnosti, proizlazi i njezina apsolutna vrijednost . Iz područja teologije Augustin pojam osobe primjenjuje na čovjeka. tvrdnjom da je savki čovjek osoba. Upravo je Augustinovo poimanje čovjeka utjecalo da pojam i nauk o osobi postane jedna od najpoznatijih elemenata kršćanske baštine u zapadnoj kulturi. Dostojanstvo osobe kršćanstvo nalazi u vjerovanju da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i sam utjelovljenjem postao čovjekom. Toma je zaključio da je osoba ono najvrjednije što postoji u prirodi: Persona significat id quod est perfectissimum in tota natura.

osoba, čovjek, narav, supstancija, filozofsko-teološki, Boetie

nije evidentirano