hrvatski

Harmonija 20. stoljeća na studiju Glazbene teorije

U okviru glazbenog obrazovanja u srednjoj školi i na akademiji harmonija 20. stoljeća zastupljena je u gotovo zanemarivom opsegu. Stoga smo pokušavajući ublažiti ovaj nedostatak, na Umjetničkoj akademiji u Splitu, prelaskom na bolonjski sustav studiranja u okviru studijskog programa Glazbene teorije predložili novi predmet pod nazivom Atonalitetna harmonija. Prvotna je ideja bila vrlo ambiciozna – započeti od Druge bečke škole – što se u nastavnoj praksi pokazalo nedostatno obzirom na predznanje studenata, tj. sposobnost analitičkog pristupa glazbenom djelu koje izlazi iz okvira tonalitetne sustavnosti. Stoga je program kolegija u nekoliko navrata korigiran tako da danas sadrži: uvodni dio – ponavljanje objedinjeno kroz prizmu teorije A. Ogolevca koji širenje tonskog sustava od početne kvintne jezgre do 18-tonskog romantičkog sustava obuhvaća zajedničkom idejom ; tonalitetni sustavi 20. stoljeća prikazani su kroz impresionističku harmoniju (s prijedlogom analitičkog pristupa modusnoj sustavnosti J. Vincenta), tonalitetnu funkcionalnost S. Šuleka, kromatski sustav B. Bartóka, te teorijom P. Hindemitha ; atonalitetna sustavnost obuhvaća prijedloge vrednovanja intervala i akorda V. Persichettija, R. S. Brindla i R. Radice, te teorije i postupke oblikovanja harmonijske komponente – napetosnog tijeka u djelima Schönberga, Weberna i Radice. Osim stjecanja teorijskih znanja, naglasak je na analitičkom pristupu cjelovitom glazbenom djelu putem partiture, uz obveznu slušnu percepciju koja je uvijek krajnji cilj.

tonalitet, atonalitet, vrednovanje harmonijske komponente

nije evidentirano