hrvatski

Frano Parać: "Muzika za orkestar". Sintetiziranje "zadanih elemenata" u koordinatama postmoderne

Frano Parać, splitski skladatelj, jedan je od najznačajnijih predstavnika postmoderne u Hrvatskoj. Njegov skladateljski put može se podijeliti u dva perioda. U prvom je Parać okrenut suvremenom glazbenom govoru s dominantnom sklonošću prema vokalnosti ; bio je to period slobodne atonalitetnosti u kojem se njegov glazbeni izraz formira pod utjecajem velikih europskih autoriteta (Berio, Ligeti, Stockhausen, Maderna). Kompozicijom "Collegium vocale" za šest pjevača i orkestar (1979.) Parać je napravio zaokret u smjeru "nove jednostavnosti". Ovakva orijentacija na njegovom putu nije, međutim, bila vraćanje na početak, nego reakcija na sve ono čemu se kretala glazba stalno tražeći "novo". Parać smatra da novoga šoka u glazbi više nema, osim možda na području elektronike. Slična je situacija sa stajališta artikulacije vremena, forme, te skladateljskih tehnika i postupaka. Glavne su značajke Paraćevog glazbenog govora u postmodernom razdoblju tonalitetnost, jednostavnost orkestralne fakture i umjerena tehnička složenost kompozicija koje na taj način postaju pristupačnije izvođačima i slušateljima. Analizirana skladba "Muzika za orkestar" sadrži sve navedene značajke. Specifičnom sintezom tradicijskih "zadanih elemenata" i postupaka, te novih karakterističnih za postmodernu (repetitivnost, efekt "zadržanog vremena", tretman ritamske dimenzije kao kvalitete "po sebi") i strukturiranjem "nove forme" njihovim prožimanjem Parać gradi djelo moćne umjetničke ekspresije i prepoznatljivog glazbenog rukopisa.

postmoderna, tradicija, analiza, Muzika za orkestar

nije evidentirano