hrvatski

„Germanski Turčin" Murad Efendi: književnost, politika i/ili identitet

Murad Efendi, rođen kao Franz von Werner (Beč, 1836. – Den Haag, 1881.) zacijelo spada među zanimljivije ličnosti koje je iznjedrilo 19. stoljeće. Bio je tipičan izdanak multinacionalne Habsburške Monarhije pa njegovo rodoslovlje upućuje na njemačke, hrvatske i austrijske korijene, dok je na svome neobičnom životnom putu prekoračio granice kultura i utjelovio posrednika među njima. Piščev život djeluje gotovo fikcionalno: sin hrvatsko- njemačkog veleposjednika i Bečanke, transformira se u Murada Efendija, u osmanskog diplomata i afirmiranoga austrijsko-njemačkog pisca turskog imena te svjedoči o fenomenima poput interkulturalnosti i hibridnog identiteta. Iz pozicije svoga bikulturalnog mikrokozmosa odabrao je život u kojemu će utjeloviti tzv. hibridnu ličnost te je svoj kulturni identitet produbio u dvostrukosti Istoka i Zapada, islama i kršćanstva, subjektiviteta i objektiviteta kolonijalnih ambicija i fantazija. Muradovo književno stvaralaštvo nastalo je isključivo na njemačkom jeziku te u potpunosti pripada književnoj tradiciji njemačkoga jezičnog izraza. Napisao je pet povijesnih tragedija u kojima obrađuje segmente iz života značajnih povijesnih ličnosti dok njegove komedije nastaju u svjetlu tadašnjih dramskih strujanja kao zabavni kazališni komadi. Kao pjesnik stvara esteticističku liriku karakterističnu za pjesnike Minhenskoga pjesničkog kruga te svoje nadahnuće nalazi u orijentalnim motivima, ali i u kulturnoj tradiciji zapadnokršćanske provenijencije. Muradov hibridni identitet najviše do izražaja dolazi u dvjema knjigama putopisa u kojima se bavi Osmanskim Carstvom. Dok prva knjiga predstavlja klasični književni putopis, druga je zapravo kulturološka studija o osmanskom društvu. U objema knjigama do izražaja dolazi duboko razumijevanje i poštovanje prema orijentalnoj kulturi kao specifični „treći prostor“ koji Murad Efendi, nekoć Franz von Werner, zauzima u suprotnosti prema tradicionalnim putopiscima koji su iz europske vizure promatrali Orijent kao strani prostor. Murad Efendi za života se mogao smatrati uspješnim i priznatim književnikom ; lako je pronalazio put prema svojoj čitateljskoj i kazališnoj publici, a može se zaključiti da je jednako omiljen bio među književnim kritičarima. Usprkos tomu pozitivnom ozračju nije uspio zauzeti mjesto u kolektivnoj kulturnoj memoriji te kao pisac nije uspio prekoračiti granice osrednjosti. U kulturološkom smislu njegovo se književno djelo, ali i njegova pozicija u javnom prostoru, pokazuju kao iznimno zanimljiva građa te otkrivaju društvene mehanizme druge polovice 19. stoljeća: kazališni ukus publike, ali i stategiju vladajućih struktura u izgradnji ideološkoga konstrukta kroz književnost i druge medije. Murad je svoj dramski opus stvorio približavajući se dominantnim obilježjima njemačke dramaturgije, dok je u svojoj poeziji kreirao transcendentalni orijentalizam u Goetheovoj tradiciji. U putopisima je konstruirao specifični, mogli bismo reći insajderski orijentalizam kao narator promatrač, ali i suučesnik kulturološko- povijesnih procesa. Franz von Werner – Murad Efendi upravo je u „trećem prostoru“ stvorio autonomni prostor svog identiteta te pronašao izraz svoje umjetničko-književne kreativnosti u koegzistenciji naizgled suprotstavljenih kulturnih vrijednosti. Njegov neobičan život posrednika među kulturama, narodima i politikama, nadahnjuje i danas u interkulturalnim fenomenima premreženoj civilizaciji 21. stoljeća.

Murad Efendi ; Franz von Werner ; interkulturalnost ; orijentalizam ; književnost ; politika ; identitet

nije evidentirano