hrvatski

Tradicija i postmoderna

Stjepan Šulek spada u najsvestranije umjetnike u povijesti hrvatske glazbe. Bio je skladatelj, violinist, dirigent i glazbeni pedagog. Svojim prvim djelima javlja se neposredno poslije Drugog svjetskog rata. U kontinuitetu hrvatske glazbene povijesti Šulek stoji između neoklasicizma razdoblja između dva rata, s jedne strane, i generacije mlađih skladatelja koji su kod njega učili kompoziciju i koji su aktivni i danas, s druge strane. Šulekov opus je vrlo opsežan, a pretežno instrumentalna djela svrstavaju ga u red vodećih hrvatskih simfoničara. U traganju za vlastitim glazbenim izrazom Šulek je ostao potpuno "imun" na avangardna traganja za novim zvukom, a niti u narodnom melosu nije pronašao zadovoljavajuće poticaje za svoj stvaralački čin. Njegova stilska orijentacija je svojevrsna sinteza barokne polifonije, klasične forme i romantičke izražajnosti. Šulek u glazbi vidi najdublji smisao kada ona slušatelju pruža osjećaj smirenja, kada u njemu budi težnju za lijepim, kada ga čini boljim i sretnijim. Svaka umjetnički vrijedna glazba, po njemu, nosi u sebi humani element te je upravo humanizirati čovjeka ključni stvaralački problem. Šulekov glazbeni izraz temeljen u tradiciji i koncepcija postmoderne imaju mnogo dodirnih točaka, stoga je potrebno povući paralelu i ukazati na sličnosti, ali i na razlike.

Stjepan Šulek ; barokna polifonija ; klasična forma ; romantička harmonija ; humanizam

nije evidentirano