hrvatski

Poimanje kontingencije u Boškovićevim dokazima za Božje postojanje

U radu se istražuje poimanje kontingencije u dokazima za Božje postojanje u »Dodatku« (»Appendix, ad metaphysicam pertinens, de anima et Deo«) u Teoriji prirodne filozofije (Theoria philosophiae naturalis) Ruđera Josipa Boškovića. On tamo govori o beskonačnom nizu kontingentnih pojava (series contingentium inifinita) koji se inače odbacuje u argumentu koji se, kako kaže, i ne razlikuje od njegova argumenta iz determiniranosti svakog stanja materije u zadanom vremenu, a za to stanje ju je moralo determinirati prethodno stanje, ovisno o tome kako je i samo determinirano. Svako je dakle stanje determinirano onim prethodnim, a svako prethodno njemu prethodećim. Tu je, naravno, riječ o nemogućnosti vraćanja u beskraj glede uzroka. U prirodi ne postoji nijedno biće koje bi, neovisno o drugom biću, u sebi samom sadržavalo determiniranost za postojanje, pa da bi onda determiniralo druge. Iz toga Bošković izvodi zaključak: »A zbroj svih nula, makar ih bilo neizmjerno mnogo, uvijek je nula.« Budući da značenje riječi »contingentia« ima svoju povijest i da se opire značenju različitih grčkih i latinskih riječi, valja istražiti kako je Bošković razumijeva. Je li više riječ o mogućnostima (ex per se possibilibus) iz kojih se bira onu koju će se determinirati za postojanje ili je pak riječ o kontingentnosti ili nenužnosti prirodnih bića, o njihovoj mogućnosti da i ne budu, naravno ne istodobno i pod istim vidom? Toma Akvinski (S. th. I q. 86 a. 3) definira kontingentno biće (contingens) kao ono koje može biti i ne biti (quod potest esse et non esse). Time isključuje ono nemoguće i nužno. U dokazivanju Božjeg postojanja obično se ne polazi od čisto mogućih, a nepostojećih bića, nego od onih koja postoje ali tako da mogu i izgubiti bitak.

kontingencija ; dokazi za Božje postojanje ; metafizika ; Bog ; determiniranost ; beskonačan niz

nije evidentirano