hrvatski

Ustrojstvo i učinak građanskih inicijativa u kontekstu koncepta predstavljanja

U literaturi koja se bavi neposrednom demokracijom običaj je promatrati oblike takve izravne vlasti kao specifične strukture koje su odijeljene od političkog predstavljanja time što se u njima „volja naroda“ pojavljuje neposredno, u odsustvu djelovanja predstavnika, i time što bi njihov proizvod trebala biti „odluka“ ili barem „prijedlog“ samog suverenog puka. Ta volja otklanja ili barem potiskuje predstavljanje. Pravna je rasprava nekritički preuzela ovu razliku i njome uglavnom jednako nekritički raspolaže. Upravo se nju ovim istraživanjem preispituje. Predmet je rada građanska inicijativa, instrument neposredne demokracije koji bi trebao predstavljati posebno radikalan otklon od predstavništva te kao takav omogućavati izravno predlaganje i eventualnu neposrednu odluku na referendumu, obično o određenoj pravnoj promjeni. Pokazujemo kako u ustavnopravnom smislu ne možemo razmišljati niti o takvom postupku kao o cjelini odijeljenoj od predstavljanja, već kao o jednom načinu konstitucionalizacije spora o predstavljanju, čije nas uvođenje i primjena suočavaju s načinom na koji se ustavnopravno uređuje političko reprezentiranje. Ovo postižemo primjenom ustavne teorije na pravnu materiju izvedenu iz četiriju jurisdikcija, Sjedinjenih Američkih Država, Savezne Republike Njemačke, Talijanske Republike i Republike Hrvatske. Istraživanjem obilježja građanskih inicijativa u tim državama pokazujemo kako se pravo koristi kako bi se konstruiralo ono što se smatra „neposrednim“ te kako bi se time preispitalo i uspostavilo određeno viđenje reprezentativnog. Neposrednost odlučivanja u tom se smislu ne može razvesti od određenog oblika i vizije predstavljanja, a temeljni akt koji je utjelovljuje postaje razvučen između dvaju uloga, strukturiranja i izražavanja reprezentativnog.

neposredna demokracija, građanske inicijative, političko predstavljanje, usporedno ustavno pravo, ustavna teorija

nije evidentirano