hrvatski

Značenje nadslovaka u Vitezovićevu "Lexiconu", sv. 1. Opći dio (opis) ; Prilozi latinski

U knjizi se razmatra »značenje nadslovaka«, tj. značenje znakova koji se zapisuju »iznad slova«. Posrijedi je iznimno važno i dosad nedovoljno obrađeno područje u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. Naime mnogi su stariji hrvatski pisci, a osobito sastavljači rječnika i pisci gramatika, zapisivali određene znakove iznad slova, pri čem je značenje tih znakova, od pisca do pisca, bilo vrlo različito. Tim se znakovima najčešće označivao naglasak, ali katkada i samo kračina ili duljina samoglasnika, a gdjekada i nešto posve treće. U knjizi se za takve znakove rabi riječ »nadslovak«, budući da se a priori ne može reći što takav znak u pojedinoga pisca znači. U svome je rukopisnome rječniku pod naslovom "Lexicon Latino-Illyricum" i Pavao Ritter Vitezović rabio takve znakove, i to kako pri zapisu hrvatskih riječi, tako i pri zapisu latinskih riječi. Taj je rukopisni rječnik, koji je objavljen godine 2010., priredio sam autor, tako da je ova knjiga nastajala usporedno s radom na priređivanju Vitezovićeva rječnika. Knjiga se sastoji od dvaju svezaka. Prvi svezak sadržava sljedeće dijelove: Proslov Radoslava Katičića, Predgovor, Uvod, Prvi dio – Nadslovci na latinskim riječima, Drugi dio – Nadslovci na hrvatskim riječima, Popis uporabljenih djela, te k tomu i četiri priloga, koja se tiču latinskih riječi s nadslovkom. To su ovi prilozi: 1. Popis svih jednakosti u kojima se nalazi neka latinska riječ s nadslovkom (poredak prema vrsti nadslovka), 2. Popis svih jednakosti u kojima se nalazi neka latinska riječ s nadslovkom (abecedni poredak), 3. Popis svih latinskih riječi pojavnica s nadslovkom (poredak prema vrsti nadslovka), 4. Popis svih latinskih riječi razlikovnica s nadslovkom uz pridodana tumačenja (abecedni poredak). U Uvodu se ukratko razmatra uporaba nadslovaka u hrvatskoj tradiciji, i to u rasponu od kojih 250 godina, tj. od Kašićeve gramatike "Institutiones linguae Illyricae" (1604.), pa do "Ilirske slovnice" Vjekoslava Babukića (1854.) te "Slovnice Hèrvatske" Antuna Mažuranića (1859.). To je razdoblje u kojem se rabe tri znaka naslijeđena iz tradicije grčkih gramatika. Da bi se pokazala raznolikost uporabe tih triju znakova u hrvatskoj tradiciji, analiziraju se sljedeća djela: "Institutiones linguae Illyricae" Bartola Kašića, "Istruzioni grammaticali della lingua illirica" Ardelija Della Belle (1728.), zbirka pjesama "Pisme duhòvnè ràzlikè" Petra Kneževića (1765.), "Nòvà "ricsôslovica ilìricskà" Šime Starčevića (1812.), "Grammatik der illirischen Sprache" Ignjata Alojzija Brlića (3. izd. 1850.) i "Ilirska slovnica" Vjekoslava Babukića. Zatim se u tu tradiciju nastoji uklopiti i Vitezovićev rječnik. Prethodno se ukratko opisuju slovopis i pravopis Vitezovićeva rječnika, a zatim se navodi i analizira dosadašnja literatura o predmetu. Prvi dio bavi se nadslovcima na latinskim riječima. Strojnim je pretraživanjem Vitezovićeva "Lexicona" utvršeno da u Vitezovićevu rječniku ima 1506 različitih latinskih riječi s nekim nadslovkom. No budući da se neke riječi javljaju više puta, ukupan je broj riječi pojavnica veći te iznosi 1810. Svi se ti primjeri razmatraju u knjizi. Analiza pokazuje da Vitezović rabi nadslovke na dvjema razinama, na prozodijskoj i na neprozodijskoj. Na prozodijskoj razini Vitezović rabi dva znaka: oštri i tupi, pri čem oštrim znakom bilježi duljinu samoglasnika, a tupim njegovu kračinu. Ti znakovi imaju prozodijsko značenje kada se nalaze na pretposljednjem i na dopretposljednjem slogu. Na neprozodijskoj razini Vitezović rabi također dva znaka: tupi i zavinuti, pri čem mu tupi znak služi za razlikovanje vrsta riječi, a zavinuti rabi za obilježavanje određenih padežnih dočetaka. Njihova je uporaba ograničena samo na posljednji slog. U knjizi se iscrpno raspravlja o pitanju na što se je Vitezović mogao osloniti pri određivanju kvantitete latinskih slogova. Stoga je znatan dio Prvoga dijela knjige posvećen usporedbi Vitezovićeva rječnika i latinsko-njemačkoga rječnika Basiliusa Fabera pod naslovom "Thesaurus eruditionis scholasticae" (1572.), koji je bio glavni Vitezovićev izvor pri sastavljanju "Lexicona". Uspoređene su sve riječi koje su u Vitezovićevu rječniku obilježene nekim nadslovkom s odnosnim riječima u Faberovu "Thesaurusu", te upravo ta usporedba pokazuje da se pri određivanju kvantitete latinskih slogova Vitezović u potpunosti oslonio na Faberov rječnik. Drugi dio razmatra nadslovke na hrvatskim riječima. I ovdje je strojnim pretraživanjem Vitezovićeva Lexicona utvršeno da hrvatskih riječi pojavnica koje su obilježene nekim nadslovkom, u Vitezovićevu rječniku ima ukupno 9535. U knjizi se analiziraju riječi razlikovnice, te se navode svi primjeri koji se u rječniku javljaju u istovjetnu zapisu 5 ili više puta (ima ih 207). Ta je čestota istovjetnoga zapisa određene riječi vrlo važna, jer pokazuje ustaljenost određenoga zapisa, a ne njegovu slučajnost ili nasumičnost. Pri tome se pokazuje da opis uporabe nadslovaka na latinskim primjerima omogućuje da se, makar okvirno, pretpostavi značenje nekih nadslovaka i na hrvatskim riječima. Kao i kod latinskih, tako i kod hrvatskih riječi Vitezović nadslovke rabi na dvjema razinama: na prozodijskoj i na neprozodijskoj. No u slučaju hrvatskih riječi uporaba na neprozodijskoj razini posve je iznimna: ona se tiče samo tupoga znaka, i to u nekim strogo određenim okolnostima. Prema tome, na hrvatskim je riječima uobičajena poraba na prozodijskoj razini. Budući da se Vitezović služi trima nadslovcima, kako bi se jasno uvidjelo da svaki od njih rabi u drugome, tj. u osobitome značenju, od znatne je važnosti bilo pronaći takve primjere u kojima se tri različita zapisa uzajamno razlikuju samo trima različitim nadslovcima. U Vitezovićevu se rječniku nalazi pet takvih trojki, od kojih se tri mogu smatrati ključnima, a dvije preostale trojke, budući da je riječ o uzvicima, dovoljno zanimljivima da je i njih valjalo razmotriti. Pokazuje se da je Vitezović oštrim znakom bilježio novi, čakavski, ili hrvatski akut, tj. visokouzlazni naglasak, zavinutim znakom dugosilazni naglasak, a tupim znakom kratkosilazni naglasak. To se u osnovi slaže s naglasnim stanjem u senjskome govoru, a takvo je bilo i opće starohrvatsko stanje.

Pavao Ritter Vitezović ; Lexicon Latino-Illyricum ; prozodija ; silina ; visina ; otega ; tupi znak ; oštri znak ; zavinuti znak ; kratkosilazni naglasak ; visokouzlazni naglasak ; dugosilazni naglasak

nije evidentirano