hrvatski

Zašto su se u Rimu razišli Črnčić i Parčić?

U aleji krčkih junaka posebno mjesto pripada dvojici znanstvenika i službenika Božjih – Ivanu Črnčiću (Polje, 2. svibnja 1830 – Rim, 7. siječnja 1897) i Dragutinu Antunu Parčiću (Vrbnik, 26. svibnja 1832 – Rim, 25. prosinca 1902). Stariji je među njima redovničke zavjete primio 1856. godine, nakon uspješno okončana studija bogoslovije u Gorici (Gorizia). Studiju teologije posvetio se u bečkome Augustineumu postigavši doktorat 1861. godine. Potaknut pozivom biskupa bosanskoga i srijemskoga J. J. Strossmayera, 1862. godine postao je kanonikom, a 1863. i rektorom Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu. Proučavao je glagoljsku baštinu Istre i Kvarnera ; ponajprije glagoljske epigrafske spomenike pa je među prvima pročitao Bašćansku ploču. Nismo, nažalost, u prilici pobrojiti sve Črnčićeve znanstvene i ljudske kvalitete i zasluge, ponajprije stoga što se nastojimo posvetiti prikazivanju njegove uloge u procesu obnove ćirilometodske baštine na hrvatskome kulturnom tlu tijekom druge polovine 19. stoljeća. Radeći na izdavanju novih hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga, Črnčić je s Dragutinom Antunom Parčićem ušao u nerazdruživu prijateljsku i profesionalnu vezu koju će, unatoč svojim razlikama ili baš zahvaljujući njima, obojica njegovati do konca života.

Dragutin Antun Parčić, Ivan Črnčić, Zavod Sv. Jeronima u Rimu, glagoljski Misal (1893), hrvatski novocrkvenoslavenski jezik

nije evidentirano