hrvatski

DIGITALNE TEHNOLOGIJE U KOMUNIKACIJI ODGOJITELJA I RODITELJA

Doktorska disertacija pod nazivom Digitalne tehnologije u komunikaciji odgojitelja i roditelja daje prikaz teorijske i konceptualne osnove te nalaze istraživanja mišljenja i stavova odgojitelja i roditelja o upotrebama digitalnih tehnologija u međusobnoj komunikaciji. Od 60-ih godina 20. stoljeća kada se pojavljuje interes znanstvenika za pitanja suradnje obitelji i odgojno-obrazovne ustanove pa do danas objavljen je niz istraživanja u kojima se pokušalo odgovoriti zašto i kako surađivati (Stričević, 2010 ; Jackson i Needham, 2014). U istraživanjima odnosa roditelja i odgojitelja znanstvenici se koriste različitim terminima – uključivanje roditelja, suradnja s roditeljima, roditeljska participacija, rad s roditeljima, te partnerstvo s roditeljima (Maleš, 1996 ; Hornby i Lafaele 2011). Tijekom vremena dolazi do promjena u odnosima između obitelji i odgojno-obrazovne ustanove s obzirom na moć, uloge i način komunkacije sudionika u odnosu. Upravo ta činjenica poticaj je za istraživanje ove teme u današnje vrijeme digitalnih tehnologija. Rad započinje prikazom teorija od samih začetaka komunikacije pa sve do danas, s posebnim naglaskom na teorije temeljene na upotrebi digitalnih tehnologija u procesu komunikacije s naglaskom na servise za komunikaciju kao što su Viber, WhatsApp te društvene mreže Facebook, Instagram i Pinterest koje također omogućavaju komunikaciju svojim korisnicima. Spomenute servise i društvene mreže istraživalo se iz segmenta njihove zastupljenosti u komunikacijskom procesu u ustanovama za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. S naglaskom na ulogu odgojitelja u kontekstu upotrebe digitalnih tehnologija, njegovu informatičku pismenosti te razvoj komunikacije od tradicionalnog ka suvremenom u odnosu na korisnike usluge ustanove odnosno roditelja djece rane i predškolske dobi. Komunikacijske kompetencije i informatička pismenost odgojitelja promatrana je kao konstruktor znanja za razvoj kvalitetnijih komunikacijskih procesa. Cilj istraživanja bio je ispitati mišljenje i stavove te navike odgojitelja i roditelja u odnosu na korištenje digitalnih tehnologija u međusobnoj komunikaciji. S obzirom na postavljeni cilj, proizlazi glavna hipoteza (Hg) koje glasi: Postoji statistički značajna razlika u komunikaciji između roditelja i odgojitelja putem digitalne tehnologije. Istraživanju se pristupilo kvantitativnim i kvalitativnim istraživačkim postupcima polazeći od hipoteze da digitalne tehnologije potiču razvoj pozitivne komunikacije između odgojitelja i roditelja te imajući na umu preferirane oblike komunikacije od tradicionalne do suvremene. Podaci su se prikupljali putem upitnika te fokus grupa. S obzirom na to da nije pronađen odgovarajući instrument, za potrebe ovoga istraživanja konstruiran je instrument na osnovi definiranih ključnih činitelja komunikacije i servisa za komunikaciju. Instrument je pilotiran radi utvrđivanja metrijskih vrijednosti koje su pokazale validnost čestica upitnika. Ispitivala su se mišljenja i navike odgojitelja i roditelja u vezi s komunikacijom općenito, kao i međusobnom komunikacijom, s naglaskom na korištenje digitalne tehnologije. Istraživački postupci provedeni su u svibnju 2017. godine. Rad predstavlja opsežno istraživanje komunikacije putem digitalne tehnologije između roditelja i odgojitelja djece rane i predškolske dobi u Gradu Zagrebu. Empirijsko istraživanje provedeno je na demografski stratificiranom uzorku prema zemljopisnom području. Na taj način željela se postići ujednačenost roditelja i odgojitelja po ustanovama za rani i predškolski odgoj i obrazovanje u Gradu Zagrebu. Ustanove koje su sudjelovale u istraživanju pokrivaju sveukupni teritorij Grada Zagreba (sve četiri strane svijeta te uži centar). Anketno ispitivanje provedeno je na slučajnom uzorku roditelja koji su u vrijeme provedbe istraživanja imali dijete u dobi od 5 do 6 godina koje je pohađalo jednu od navedenih ustanova. Istraživanje je provedeno na uzorku od ukupno N=742 ispitanika odnosno N=342 odgojitelja i N=356 roditelja. Temeljeno na dobivenim rezultatima, (M=4, 3 ; SD=0, 94) odgojitelja i (M=4, 7 ; SD=0, 60) roditelja smatra da je digitalna tehnologija vrlo korisna te se to može smatrati temeljnim polazištem u izjednačenosti mišljenja roditelja i odgojitelja. Prema rezultatima istraživanja prva hipoteza H1 djelomično je potvrđena jer je mišljenje odgojitelja i roditelja u vezi s poticanjem pozitivne komunikacije putem digitalne tehnologije u koliziji. Šesta je hipoteza H6 odbačena jer nije utvrđena statistički značajna povezanost između radnog staža odgojitelja i roditelja te izbora servisa za komunikaciju. Ostale hipoteze su potvrđene te su samim time prihvaćene, pa se može govoriti o značajnom utjecaju digitalne tehnologije na komunikaciju između odgojitelja i roditelja. Rezultati omogućuju jasniji uvid u mišljenje i navike odgojitelja i roditelja o komunikaciji te preferiranje tradicionalnog odnosno suvremenog oblika komunikacije. Uz utvrđivanje preferencije roditelja odnosno odgojitelja o oblicima komunikacije, doprinos rada temelji se na otkrivanju promjena u komunikaciji između odgojitelja i roditelja nastalih pod utjecajem suvremenog digitalnog okruženja u odnosu na tradicionalne komunikacijske oblike, kao determinante njihovih međuodnosa. Dobiveni rezultati mogu biti temeljne smjernice promjena u edukaciji odgojitelja što se tiče komunikacije s roditeljima te organizacije i funkcioniranja predškolskih institucija općenito, jer je komunikacija ogledalo organizacije. Istraživanje je pokazalo da postoji potreba za promjenama u komunikaciji između roditelja i odgojitelja te za osiguravanjem mogućnosti za aktivnijim korištenjem digitalnih tehnologija u tom procesu (O'Hara, Massimi, Harper, Rubens i Morris, 2014). Postoje određene razlike u oblicima komunikacije koje preferiraju roditelji od onih koje preferiraju odgojitelji, međutim, zajedničko je mišljenje da je komunikacija licem u lice temelj komunikacije. Digitalna tehnologija pridonosi nadogradnji tradicionalnih oblika komunikacije te komunikaciju čini funkcionalnijom, bržom i lakše dostupnom svima, bez obzira na trenutačnu lokaciju i udaljenost od ustanove za rani i predškolski odgoji i obrazovanje, odnosno odgojitelja kao subjekta u procesu komunikacije (Sully, Barbour i Roberts- King, 2015 ). Znanstveni doprinos ovog istraživanja vidljiv je na nekoliko razina. Prvu razinu čini teorijski pristup komunikaciji odgojitelja i roditelja od tradicionalnog do suvremenog, što do sada nije prikazano na ovaj način te se može smatrati znanstvenim doprinosom. Također nisu pronađeni instrumenti koji mjere preferencije odgojitelja i roditelja u međusobnoj komunikaciji putem digitalne tehnologije primjerene za korištenje na populaciji hrvatskih odgojitelja i roditelja s obzirom na organizacijske i kulturne specifičnosti, stoga razvoj instrumenta u ovom istraživanju predstavlja drugu razinu znanstvenog doprinosa. Zadnja razina znanstvenog doprinosa vidljiva je u korištenju rezultata ovog istraživanja kao polazne točke za nova istraživanja komunikacije odgojitelja i roditelja putem digitalne tehnologije.

digitalna tehnologija, vrste komunikacija, servisi za komunikaciju, digitalne kompetencije odgojitelja, infrastruktura ustanove za rani i predškolski odgoj i obrazovanje

nije evidentirano