hrvatski

Osobit i samosvojan svijet usmene predaje: stara i nova čitanja

Glavna je hipoteza teksta da je i usmena tradicija, kao bitna sastavnica kulturnoga identiteta, i glavna odrednica folklorističke struke, kontinuirani (povijesni i suvremeni) proces višeslojne interpretacije repetitivnih postupaka i simbola u ljudskoj zajednici, a ne ba.štinjeni skup neupitnih činjenica, duhovnih vrijednosti i dovršenih tekstova. Na zapisima usmene proze, poglavito mitskih i povijesnih predaja, razmatra se interakcija procesâ tradicije i retradicionalizacije u oblikovanju mnogostrukih aspekata kulturnog identiteta. Polazi se od pretpostavke da tradicija nije skup nepromjenljivih vrijednosti, nego kreativni process kojim svaki pojedinac, naraštaj, zapisivača, istraživača ili književnika određuje svoje kulturno naslijeđe i identitet. Stoga rad ispituje koji se sadržaji u pojedinim vremenskim razdobljima upisuju u usmenu tradiciju, kako se upisuju (preoblikuju), u kojim kontekstima i koja im se značenja pridaju, ovisno i o vladajućim znanstenim paradigmama. U tome se kontekstu propituje proces stvaranja tradicije, koju ljudi stalno oblikuju i stvaraju, razgrađuju i obnavljaju, perpetuirajući neke vrijednostii reinterpretirajući ih u potrazi za osloncima samospoznaje. Različite interpretativne razine tradicije, poglavito usmene predaje, ovise dakako i o tome tko je interpretira, s kojom namjerom/svrhom/ciljem, ovise o predodžbama, vrijednosnom sustavu zajednice i pojedinca te o društvenom, kulturnom i političkom ozračju.

Hrvatska, 19. st., 20. st., predaja, mitologija, tradicija, retradicionalizacija, interpretacija

nije evidentirano