hrvatski

Slika bez stvarnosti i “Proces bez subjekta”

U teorijskim pozicijama Martina Seela i Jean-Luca Nancyja treba tražiti hermeneutički okvir videoinstalacije „Proces bez subjekta” Igora Eškinje ; naime, dvije videoprojekcije nalaze se na razmeđi slike kao vizualne informacije i čistoga vizualnog iskustva koje „više nije slika”. Eškinja se koristi tradicionalnim, fizičkim, čak „skulptorskim” elementima kako bi oduzeo slici njezino temeljno kulturalno-povijesno opravdanje, a to je komunikacija. Preostali su samo nepotpuni dijelovi komunikacije koji su ovdje predočeni kao puka vizualna informacija lišena konteksta i cjelovitosti. Eškinja pokazuje što se događa s percepcijom slike kada u njoj nagonski tražimo „dodatno postignuće”, a ne nalazimo ga ; i što se događa s percepcijom realiteta kada najvažniji cilj vizualnog prikaza treba tražiti ne u onome stvarnome što bismo željeli prepoznati, nego kada je on naizgled posve tehničke prirode, i sastoji se u „pukoj” spoznaji diskontinuiteta između slike i stvarnosti. Suvremeni problem percepcije nije više u tome jesmo li kadri nešto vidjeti, nego u prepoznavanju razine realiteta ili – staromodno rečeno – istine slike. Svakodnevni uvjeti pod kojima nam je dano da promatramo stvarnost mnogo su prozaičniji i zato su slike koje nas okružuju mnogo zavodljivije. Instalacija Igora Eškinje vraća nas na zaboravljeni proces slikovne spoznaje: onaj u kojemu polazimo od uvjerenja da je razlika između slike i stvarnosti temeljni uvjet humanosti.

slika, realnost, subjekt, videoinstalacija, Igor Eškinja

nije evidentirano