hrvatski

Iskustvo liječenja kronične hepatitis C infekcije direktno djelujućim lijekovima u Kliničkoj bolnici Merkur

CILJ: Kronična infekcija hepatitisom C (HCV) je među vodećim uzrocima ciroze jetre i posljedično transplantacije jetre u svijetu. Prema dosadašnjim istraživanjima, u komparaciji s drugim indikacijama za transplantaciju jetre, ukupno preživljenje primatelja i presatka je značajno niže zbog univerzalne reinfekcije virusom C posttransplantacijski što dovodi do progresivne fibroze i posljedično disfunkcije presatka. Uvođenjem interferon-free terapijskih opcija, direktno djelujući lijekovi (DAA), omogućava postizanje održivog virološkog odgovora (SVR) u >95% slučajeva što pridonosi povećanju ukupnog preživljenja primatelja i presatka posttrasplantacijski. U ovom radu donosimo pregled liječenja transplantiranih bolesnika i kandidata za transplantaciju jetre s DAA terapijom na KB Merkuru. METODE: Podatci su prikupljeni iz Bolničkog informatičkog sustava (BIS) i baze podataka Eurotransplanta za period od 2016. do srpnja 2018. Provedena je deskriptivna statistička analiza koristeći SPSS 22.0 software. REZULTATI: Liječeno je ukupno 83 bolesnika od čega je 80% bolesnika je liječeno posttransplantacijski, a 20% predtransplantacijski (bolesnici s fibrozom F4/kompenziranom cirozom i s ekstrahepatalnim manifestacijama HCV infekcije). U obje skupine po jedan bolesnik je imao završni stadij kronične bubrežne bolesti (na intermitentnoj hemodijalizi). Većina bolesnika je bila genotip 1 (88%), 10% genotip 3 i jedan bolesnik je bio genotip 4. Liječenje je provedeno fiksnom kombinacijom lijekova ledipasvir/sofosbuvir + ribavirin (RV) kod 54% bolesnika uz postignuti SVR u 93% slučajeva. 3D terapija (ombitasvir/paritaprevir/ritonavir + dasabuvir) + RV je primijenjena kod 32% bolesnika uz postignut SVR12 od 97%. 11% bolesnika je liječeno sofosbuvir/velpatasvir + RV uz postignuti SVR12 100%. 2% bolesnika je liječeno pegiliranim interferonom + sofosbuvir uz SVR12 100%. Jedan bolesnik je liječen 2D terapijom (ombitasvir/paritaprevir) uz postignuti SVR12. Najznačajniji neželjeni događaj je bio smrtni ishod kod 4 pacijenta neovisno o DAA terapiji. 2 bolesnika su preminula posttransplantacijski u tijeku liječenja pod slikom multi-organskog zatajenja, a kod 2 bolesnik je smrtni ishod nastupio nakon postignutog end-of-treatment (EOT) negativnog PCR HCV RNA. Kod 1 bolesnika je terapija prekinuta nakon 4 tjedna zbog dekompenzacije jetrene bolesti. Ostale nuspojave su uglavnom bile vezane na primjenu RV te je kod 38.5% bolesnika bila potrebna redukcija doze uslijed anemije (hemoglobin <100 g/L). Oko 15% bolesnika se žalilo na opću slabost, mučninu i glavobolju no bez potrebe za korekcijom terapije. ZAKLJUČAK: Uvođenje DAA terapije je promjenilo koncept liječenja HCV infekcije u kontekstu transplantacije jetre. Primjena lijekova posttransplantacijski je sigurna, učinkovita s minimalno nuspojava za bolesnike uz visoki postotak postignutog SVR-a. Primjena DAA terapije predtransplantacijski je uglavnom limitirana težinom bubrežne bolesti i nuspojavama terapije RV.

hepatitis C, direktno djelujući lijekovi, transplantacija, jetra

nije evidentirano