hrvatski

Istanbulska konvencija i zamke rodne perspektive

Istanbulska konvencija bila bi sjajno rješenje na razini međunarodne suradnje i njezine implementacije na nacionalna zakonodavstva, osobito za ona koja kaskaju u normativnome smislu, da nije prožeta rodnom ideologijom. Kao i većina novijih međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, ona stvara mehanizam kontrole i nadzora nad njezinom primjenom u državama strankama i to, u određenoj mjeri, osigurava jedinstvo primjene. Međutim, kako je već nekoliko puta istaknuto, ona se poslužila plemenitim ciljem – zaštitom žena od nasilja i njihovom neravnopravnošću – da bi usadila jednu novu ideologiju kojoj je nesklona velika, dominantna većina svjetskoga, pa i europskoga stanovništva. Opetovano zagovaranje ratifikacije Konvencije povodi se za argumentom ad nauseam, ne bi li njezini apologeti količinom panegirika promijenili svijest ljudi i potiho uveli rodnu ideologiju u svagdanji život. Uvođenjem roda u pravni sustav neće nestati nasilja nad ženama, niti će se ono smanjiti. Potrebno je istinski i zauzeto promicati i provoditi ravnopravnost žena i muškaraca u svim područjima, znajući da jednakost u pravima izvire iz ljudskoga dostojanstva, uz poštovanje različitosti žene i muškarca. Dodatnu manjkavost vidimo u neobičnom proširenju njezina utjecaja i na dijelove sustava izvan onoga koji je u neposrednoj vezi s nasiljem (tj. na obrazovni sustav i svaki drugi segment). Budući da je prešla Rubikon nasilja, ne možemo se otetu dojmu da je Konvencija poslužila cilju nametanja i konačne provedbe rodne perspektive u mnoga zakonodavstva i europske države. Zagovornici Konvencije uporno promiču tvrdnju kako je riječ o međunarodnome ugovoru koji se zdušno i temeljito bori s velikim zlom, a to je nasilje nad ženama, pa bi ne ratificirati Konvenciju bila vjerojatno apostazija od modernoga i naprednoga pogleda na svijet. Zaštita žena i članova obitelji od nasilja potrebna je svugdje gdje ga ima, bez obzira na stupanj ugroze žena (i ostalih žrtava) te oblike nasilja i počinitelje. Ta potreba proizlazi iz ženinog statusa u društvu koji je nerijetko diskriminirajući po osnovi spola. Rod kao determinantna nasilja je ishitrena teza koja nema svoje opravdanje u prirodnome. Odrednica roda koju se želi nametnuti kao važnu sferu primjene Konvencije daleko je od plauzibilnoga i stvara humbug nedokučivih granica jednoga, ne tako lagodnoga putovanja kroz juridički svijet mogućega i poželjnoga. Činjenica tolikih kritika koje ne lebde u zraku već su čvrsto ukotvljene u razumu i privezane jakim sponama uz nepobitne dokaze, govori o upitnosti potrebe ratifikacije Konvencije. Konvencija jest ili će biti kamen spoticanja i mjesto razdora, nepremostiv jaz između ljudi, kultura, nacija, odmak od duha humanosti i razuma, a to čovječanstvu ne treba. Argumentacija koja proizlazi iz ideološkog opredjeljenja nije nikad valjana jer se zasniva na dogmama, a upravo se rodna argumentacija nameće kao dominantno uporište ove Konvencije. Ljudsko se dostojanstvo, ugroženo nasiljem može mudro braniti na svrhovitije načine. Borba protiv nasilja moguća je i bez rodne obojenosti. Stoga između dviju krajnosti – odustajanje od borbe protiv nasilja (nad ženama) ili prihvaćanje rodne ideologije pro toto, moramo se normativno i u praksi boriti protiv nasilja, ali bez rodne ideologije. Osim supra spomenutih manjkavosti Konvencije, valja potcrtati da postoje dva bitna nacionalna, suverenistička razloga za odmak od ratifikacije Konvencije. Prvi se odnosi na strog sustav kontrole i penalizaciju država u slučaju neprimjene Konvencije, što generira pitanje može li si Hrvatska to priuštiti. Državama se nameću silne obveze, na svoj način podredna uloga u kreiranju politike prema nasilju, a primarna u odgovornosti. I drugo, pretjerana prisutnost i intervencija civilnih udruga u nacionalni sustav, dakako na račun države, predstavlja opasnost od miješanja u poslove države i to smatramo neprihvatljivim. Što bi trebala napraviti Hrvatska? Valja imati na umu da razina zaštite od nasilja (nad ženama i članovima obitelji) nije jednaka u svim zemljama Vijeća Europe. Hrvatska pripada skupini zemalja koje su na normativnoj razini rano osvijestile potrebu borbe protiv nasilja, pa je eventualna poboljšanja moguće provesti kroz (manje) izmjene zakona. Ravnopravnost spolova treba biti polazište za suzbijanje i prevenciju nasilja kako bi se izgradilo zdravo društvo. Važno je istaknuti potrebu provedbe strategije protiv nasilja i uspostavu protokola uz učinkovit nadzor, izgradnju sigurnih kuća za žrtve nasilja te, kao zalog za budućnost svekoliku edukaciju i prevenciju nasilja nad ženama i protiv obiteljskoga nasilja. No, za to treba političke volje i mudrosti. Sve ostalo je apsurd vremena u kojem živimo – dati prednost znanstveno neutemeljenim idejama pred pravnom argumentacijom o nepostojanju potrebe da Istanbulska konvencija bude dio pravnog poretka Republike Hrvatske.

Istanbulska konvencija, rod, spol, obiteljsko pravo

nije evidentirano