hrvatski

Nenormalni. Normalizacijska kultura 19. stoljeća i hrvatska književnost fin de sièclea

Rad je analiza odnosa između normalizacijske kultura 19. stoljeća i hrvatska književnost fin de sièclea, a temelji se na pretpostavci da se hrvatsko buržoasko društvo u drugoj polovici 19. stoljeća oblikuje kao disciplinarno društvo. To društvo nastoji postići što je moguće veću iskoristivost ljudskog tijela, glavnog resursa kapitalizma. Pritom se razvijaju mnogobrojni aparati, institucije i taktike normalizacije kako bi se društvo zaštitilo od onih oblika devijacija koje prijete njegovu funkcioniranju. Jedan od najsnažnijih mehanizma normalizacije u 19. stoljeću bila je psihijatrija. Psihijatrija se razvijala kao znanost povezujući se s pravom i kriminalistikom te je djelovala i kao mehanizam društvene higijene koji je neke oblike nenormiranog ponašanja nastojao iznova normirati ili nadzirati. Zbog toga psihijatrija proizvodi kategoriju nenormalnosti kao predmet svoga djelovanja ne bi li njome obuhvatila različite oblike socijalne neuklopljenosti. Hrvatska književnost koja nastaje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće ovdje se čita kao višeslojna estetsko-politička reakcija na procese normalizacije: kao proizvod normalizacijske kulture, ali i kao poligon za problematizaciju funkcionalnih modela disciplinarnog društva. Rad je u određenom smislu pionirski jer se u njemu prije svega po prvi put precizno čitaju neki spisi iz arhive Klinike za psihijatriju Vrapče kako bi se pokazali razmjeri učinka higijenizacije i disciplinarizacije u onodobnom hrvatskom društvu. S druge strane, i književnim se tekstovima pristupa inovativno tako da ih se čita kao simptom tih kulturnih procesa i kao praksu za suočavanje sa složenim društvenim problemima povezanima s praksama normalizacije.

Nenormalni, normalizacijska kultura, hrvatska književnost na prijelazu 19 i 20. stoljeća

nije evidentirano