hrvatski

"Skrivajući"autori:paranimija i pseudonimija u suvremenoj mađarskoj i hrvatskoj književnosti

Približavajući se kraju postmoderne s tekstom više očigledno ništa ne može, autorima koji se ne bi izravno vratili klasičnom mimetičkom načinu pisanja ostala je još jedna mogućnost: promijeniti ono što je njihov najosobniji posjed: autorske identitete. U ovom se studiji slučaja razmatra pojava paranimije i pseudonimije u novijoj i suvremenoj mađarskoj i hrvatskoj književnosti na temelju djela S. Weöresa (Psyché/E. Lónyay), A. F. Kovácsa (J. Cole, A. P. Astrov, S. René Lázáry ), I. Bake (A. Pehotni), P. Esterházyja (L. Csokonai), L. Partija Nagya (J. Sárbogárdi), A. Forgácha, P. Bozsika (P. Karácsonyi), odnosno Marinele, O. Savičević Ivančević (S. Rojc), D. Šimpagre (A. Puplin), S. A. Ewina i Luka Paljetka (C. Zuzoric). Skrivajući autori u novijoj i suvremenoj mađarskoj književnosti većinom se služe parinimima (autorski identiteti koje autori namjerno i svjesno odvajaju od njihovih pravih ili primarnih identiteta: posrednički, lažni „koautorski“ status), u hrvatskoj književnosti istog razdoblja pseudonimima u konvencionalnom smislu rijeći. Mađarska djela paranimije u prvi plan satvljaju kontekst, kulturološke i „dodatne” okolnosti (fusnote, pregovori, progovori, biografije, bibliografije, komentari, bilješke itd.) ; hrvatski pseudonimski tekstovi prije autora/autorice i pojedinačna djela koja naglašavaju aktualna stanja autora/autorica i aktualnu valjanost djela. Mađari većinom iskušavaju granice mogućnosti pisanja i autorstva, Hrvati prije samog sebe i recepciju.

pseudonimija, paranimija, suvremena mađarska i hrvatska književnost

nije evidentirano