hrvatski

Fragmenti buzetske prošlosti u srednjem i novom vijeku

Buzeština je smještena na sjevernom dijelu Istarskog poluotoka. Iako je u administrativnom smislu danas podijeljena između Grada Buzeta i Općine Lanišće, povijesno gledano pripadaju joj također Draguć i Grimalda (danas u Općini Cerovlje), Vele Mune, Male Mune i Žejane (danas u Općini Matulji, u Primorsko-goranskoj županiji) te Sočerga, Movraž, Smokvica i Rakitovac (danas u Republici Sloveniji). Nastojanja za očuvanjem bogatoga kulturno-povijesnog nasljeđa ovoga dijela Istre danas su usmjerena iz više ustanova i udruga, među kojima osobito značenje ima Katedra Čakavskog sabora koja još od 1970. (dakle, u kontinuitetu od gotovo pola stoljeća!) organizira Znanstveno-stručni skup „Buzetski dani“. U sklopu tih godišnjih susreta, preko Buzetskog zbornika, do sada je objelodanjena ogromna količina podataka, kojom se u tolikoj mjeri može pohvaliti malo koje područje. Knjiga je podijeljena na dva dijela, a prvi se odnosi na rezultate autorova znanstveno-istraživačkog rada po pojedinim proučenim segmentima. Prvi je prilog o kaštelu Črni grad i stražarskoj kuli Beli grad, dvjema uzvisinama iznad Ročkog polja koje su do kasnoga srednjeg vijeka imale istaknutu ulogu u obrani ovog područja. Smatra se da su izgrađeni oko god. 1000. radi zaštite teritorija. No, valja posebice naglasiti da su podaci o njima tijekom čitave prošlosti vrlo oskudni i nesigurni. O njihovu razvitku i propadanju može se zato u velikoj mjeri zaključivati samo na temelju općenitog poznavanja srednjovjekovnih feudalnih odnosa i političkih prilika u Istri. Črni grad i Beli grad predstavljaju prvo sigurno svjedočanstvo o hrvatskom utjecaju na toponomastiku sjeverne Istre. Naselje Vrh nalazi se jugozapadno od Buzeta, na 395 m nadmorske visine, sjeverno od akumulacijskog jezera Butoniga. Nije imalo fortifikacije, nego je bilo zaštićeno spojenim nizom kuća. Na sjevernoj strani mjesta nalazila su se jedna ulazna vrata, a na jugu druga. God. 1508. – 1509. Vrh su zauzeli Mlečani, u čijoj je vlasti potom ostao od 1511. do propasti Republike. Uz Roč, Draguć, Sovinjak i Hum, Vrh je tada ovisio o mletačkom kapetanu u Buzetu. Poznat je po nizu sakralnih objekata i glagoljskom natpisu na crkvi sv. Antuna Opata iz 1463., a u novom ga vijeku često spominju izvješća mletačkih rektora, posebice u vezi s Uskočkim ratom (1615. – 1618.). Slijedi poglavlje o Sovinjaku i njegovim okolnim naseljima. Gradić su u XVII. stoljeću u svojim djelima o Istri opisali Fortunato Olmo, Giacomo Filippo Tomasini i Prospero Petronio. U njemu su se rodili agronom Viktor Vitolović (1899. – 1976.) i skladatelj Slavko Zlatić (1910. – 1993.). Okolica Sovinjaka bila je naseljena još u prapovijesti, a prvi spomen mjesta u pisanim vrelima potječe iz 1195., kada su vlasnici kaštela bili akvilejski patrijarsi. U srednjem je vijeku Sovinjak bio izbočena točka obrane sjeverne granice Pazinske knežije, a od 1523. do 1797. pripadao je Mletačkoj Republici i bio jedno od najznačajnijih naselja Rašporskog kapetanata. Ispod Sovinjaka nalazi se Minjera, prvo opisano nalazište boksita na svijetu. Račice su u srednjem vijeku bile samostalna gospoštija neovisna o Pazinskoj knežiji, a od 1494. do XIX. stoljeća bile su u posjedu njemačke plemićke obitelji Walderstein. Zgrada staroga kaštela nije osobito velika i ima dva kata, a sudeći prema arhitektonskim obilježjima, potječe iz XVIII. stoljeća i nema oblik utvrde. Za prošlost Račica tijekom Uskočkog rata svakako je najpoznatija epizoda vezana za dvostruku uhodničku djelatnost Domiziana, nećaka pićanskog biskupa Antonija Zare. Arhivska građa o Račicama čuva se u mnogim ustanovama i pruža puno zanimljivih detalja. Waldersteinovi su kasnije otišli u Lombardiju, ali su zgradu kaštela održavali sve do pred kraj Drugog svjetskog rata. Stari Račičani još uvijek pamte njihove zadnje potomke. Rašporskom kapetanatu pripadalo je i Prapoće, jedno od najslikovitijih sela Ćićarije. U njemu se nalazi crkvica sv. Križa i izvor vode Korita, a u okolici nekoliko raspela te niz zanimljivih pećina i jama. Iako su Prapojci i Prapošćice iz ovoga kraja odlazili i ranije, iseljavanje je bilo najnaglašenije u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Dio žitelja otišao je u obližnja veća mjesta (Buzet), neki su se preselili u glavna regionalna središta (Pulu i Rijeku), ali bilo je i onih koji su napustili čitav kontinent i nastanili se u Americi ili drugdje. Obnavljanjem starih kuća i aktivnijim valoriziranjem povijesnog nasljeđa ovoga kraja nastoji se zaustaviti nažalost i danas prisutno iseljavanje. Najstarija prošlost Vodica vezana je za Novačku pećinu koja se nalazi jugozapadno od sela i u njoj su pronađeni arheološki nalazi keramike iz ranog brončanog doba, čija je starost procijenjena na oko 4.000 godina. Vodice se spominju u urbaru Rašporske gospoštije, a poput ostalih okolnih mjesta, u više su navrata stradavale tijekom mnogobrojnih ratova. U novom su vijeku pripale Habsburškoj Monarhiji, a u okolici je bilo mnogo spornih područja na granici s Mletačkom Republikom. God. 1887. u Vodicama je otvorena škola s nastavom na hrvatskom jeziku, koju je pohađao i jezikoslovac i proučavatelj ćićarijskih narodnih pjesama Josip Ribarić (1880. – 1954.). U obnovljenoj zgradi nekadašnje škole danas se nalazi Speleo-kuća – znanstveno-edukacijski centar za proučavanje, valorizaciju i zaštitu krškog kraja kao područja izuzetne prirodne vrijednosti. Kao važno naselje u sjeveroistočnom dijelu Istre, Mune su također najprije pripadale Rašporskoj gospoštiji, a potom su – zajedno s Vodicama, Jelovicama i Žejanama – Tridentinskom mirovnom sentencijom iz 1535. pripojene habsburškim posjedima. Zabilježene su u nizu novovjekovnih povijesnih vrela, među kojima posebno značenje ima mjesni urbar (Velih i Malih Muna te Žejana) iz 1574., a učestalo ih spominju i mletačka izvješća jer je munska utvrda bila snažno uskočko uporište iz kojeg se vršila pljačka mletačkih posjeda na Buzeštini. U novom je vijeku glasovita bila i Munska šuma, u kojoj su razbojnici dočekivali putnike i prolaznike koji su išli na sajam u Žejane i pljačkali ih. Članak o doseljenicima s Buzeštine u Puli sastavljen je na temelju detaljne analize matičnih knjiga grada Pule. U razmatranom se razdoblju (1613. – 1816.) u Puli spominju doseljenici iz Brgudca, Buzeta i Roča. Najviše doseljenika bilo je iz glavnog upravnog i vojnoga središta toga dijela Istre – Buzeta. Sudeći prema raspoloživim podacima iz navedenih vrela, sva su tri mjesta bila naseljena pretežito hrvatskih stanovništvom, što se vidi iz imena i prezimena doseljenika u Pulu. Samo su neki nositelji plemićkih titula i pripadnici činovničkog sloja (i to u gradu Buzetu) imali talijanska prezimena. Arhivsko gradivo matičnih knjiga grada Pule vrijedno je i zbog analize prezimena koja se u njemu spominju. Radi se o slučajevima direktnih doseljenika iz spomenutih mjesta ili o njihovim prvim potomcima. Međutim, kod kasnijih se nasljednika provenijencija više nije bilježila, pa su se tako o njoj postupno izgubili podaci i njezin jedini pokazatelj ostalo je samo prezime. Ovdje je riječ upravo o takvim slučajevima. Valja naglasiti da su mnoga prezimena iz spomenutog razdoblja uspjela očuvati svoj kontinuitet do današnjih dana, iako ne uvijek u istome mjestu u kojem su postojala u ono doba. Poglavlje o graničnim kamenovima i ostalim graničnim oznakama odnosi se na područje Rašporskog kapetanata i Dober dola, Velih i Malih Muna, kraj oko Lanišća te teritorij Grimalde i Pagubica. Usporedbom podataka s Franciskanskog katastra i suvremenog zemljovida utvrđena je granična crta s danas vidljivim oznakama. Graničnim oznakama u Istri bavio se niz povjesničara i istraživača, a među njima i autor ove knjige. Za pitanje granica vrlo su važne bile tzv. diferencije, tj. nepodijeljene parcele koje su postale sporna mjesta sukoba. Stanje se na njima nije smirilo sve do propasti Mletačke Republike, o čemu jasno svjedoče brojna izvješća različitih mletačkih rektora u Istri. Slijedi nekoliko poglavlja knjige sastavljenih na temelju novootkrivenih arhivskih dokumenata. Analizirajući spis koji je sredinom XVII. stoljeća sastavio mletački inženjer Pietro di Santa Colomba, autor knjige osvrnuo se na stanje utvrde i naoružanja u kaštelima Buzetu, Draguću, Humu i Roču. Najveći je bio prvi kaštel, ali su u njemu, zbog konfiguracije terena, postojali problemi koje ostale utvrde nisu imale. Mletačka je Republika jako pazila na prikladnu zaštitu ovih strateški vrlo značajnih četiriju kaštela te su se u više navrata u njih upućivali različiti stručnjaci koji su ih u tom smislu procjenjivali i donosili prijedloge za potrebna poboljšanja. U prilogu o izvješću koje je koncem XVIII. stoljeća sastavio rašporski kapetan Alvise Foscari spominju se najprije znameniti članovi ove obitelji, među kojima posebno mjesto ima mletački dužd Francesco Foscari iz XV. stoljeća. Mletačka je Republika upravo u njegovo doba doživjela svoje najveće teritorijalno širenje u povijesti te postala jedna od najjačih država na Apeninskom poluotoku. Kratko izvješće koje je 1792. Senatu poslao rašporski kapetan Alvise Foscari pokazuje da je ovaj mletački rektor učestalo kontrolirao problematičnu buzetsku administraciju, a za njegov ga je savjestan rad u više navrata pohvalio i sâm Senat. Posebnu je brigu posvetio obrazovanju mladeži, zaštiti šuma i poticanju lokalne industrije, pri čemu se posebice založio za rudnik te tvornicu za proizvodnju stipse i sumporne kiseline ispod Sovinjaka. Poglavlje koje slijedi odnosi se na analizu određenih troškova koji su koncem XVIII. stoljeća bili nastali zbog obavljanja neophodnih graditeljskih zahvata na buzetskom kaštelu. Utvrda je bila jako otvorena istočnim vjetrovima i to je razlog zašto su zgrade u tom dijelu grada često trpjele štetu, pa ih je trebalo stalno popravljati. Tekst o zamolbi buzetske zajednice ističe potrebu da se, zbog loših uvjeta u kojima je stanovništvo živjelo, desetinsko žito rašporskog kapetana, umjesto fontiku u Piran, pod istim uvjetima proda fontiku u Buzet. Iako se dokumenti o tome nalaze u fondu Povjerenika i pristava za plaćanje javnim novcem, konačnu je odluku, na preporuku navedenog tijela, trebao donijeti mletački Senat. Zanimljive su i odluke o podmirenju izvanrednih troškova rašporskog kapetana koji su se, primjerice, odnosili na posjet Piranu, obilazak buzetskog kaštela i tamošnju smotru vojnika, najam kuće za časnike u slučaju nedostaka vojarne te podmirenje troškova za kopiju Knjige pravde i male tablice, registar računskih izvadaka te kavaljera u kapetanovoj pratnji tijekom posjeta Piranu. Posljednji rašporski valput Juraj Furlanić sastavio je 1815., u dobi od 84 godine, tekst o Buzetu i Buzeštini, u kojem se detaljnije osvrnuo na niz problema koje je zapazio kao dugogodišnji službenik najprije Mletačke Republike, a potom i novonastale francuske i austrijske državne vlasti. Iz njega razabire se da se Buzeština u prvoj polovini XIX. stoljeća nije nalazila u dobrom stanju te da su društveni, vjerski i gospodarski odnosi bili vrlo opterećeni nizom loših okolnosti koje su na opće stanje tog područja vrlo negativno djelovale. Sâm je Furlanić za neke od spomenutih problema predložio rješenja za koja je smatrao da bi mogla biti učinkovita, ostavivši, međutim, vrhovnoj vlasti donošenje i provođenje definitivne odluke. Drugi dio knjige donosi 25 osvrta i prikaza različitih knjiga i događaja o Buzeštini. Nalaze se tu članci o humskim glagoljskim zapisima, knjizi crkve i bratovštine sv. Bartolomeja u Roču, Mlunskoj visoravni, Račjoj Vasi, Rašporu, Prapoću, Sv. Martinu, Minjeri kod Sovinjaka, selima južne i zapadne Buzeštine, bogatim i uglednim obiteljima, školstvu, stanovništvu i migracijama, duhovnoj vizitaciji Ignazija Gaetana de Buseta, životu na sjeveru Istre te nekim svescima Buzetskog zbornika i Zbornika Općine Lanišće, kao i o znanstvenom skupu „Buzetski dani 2013.“. S obzirom na činjenicu da Buzetski zbornik, kao najstariji i najdugovječniji istarski godišnjak na hrvatskom jeziku koji se tiska u kontinuitetu, potječe upravo s ovoga područja, može se reći da o Buzeštini postoji zavidan broj radova: od etnografskih, jezikoslovnih, antropoloških i gospodarskih pa do povijesnih i kulturoloških priloga. Također su prilično brojne znanstvene i ostale monografije o njemu, pri čemu su posebice interesantne i važne one o manjim, danas gotovo u potpunosti depopuliranim selima (Rašpor, Trstenik, Račja Vas, Dane, Prapoće). Tako se i ova knjiga, na neki način, uklapa u taj niz. No, ona donosi i nešto sasvim novo, do sada potpuno nepoznato: rezultate autorovih dugogodišnjih arhivskih istraživanja, poglavito u najznačajnijoj ustanovi za proučavanje građe o Istri – Državnom arhivu u Veneciji.

Buzet, Buzeština, povijest, srednji vijek, novi vijek

nije evidentirano