hrvatski

Književnost u postimperijalnom ključu. Razmišljanja o austrijskoj književnosti nakon 1918. godine

Promjene nastale raspadom Austro-Ugarske posebno su se drastično odrazile na položaj austrijskih Nijemaca: nadanja povezana s priključenjem Njemačkoj ubrzo su se rasplinula te se dotada dominanta etnička skupina velikoga srednjoeuropskog carstva, odjednom našla stiješnjenom u granice male države. Izazovi pred kojima se našla republika utemeljena na ruševinama potonulog imperija, njihove brojne političke, socijalne i ekonomske reperkusije, već su u neposrednom postimperijalnom razdoblju u mnogočemu obilježili novu austrijsku kulturu i književnost. Naglasak je često bio na tematskom kompleksu Habsburške monarhije, bilo da se s njegovim nasljeđem u satiričnom ili ironičnom tonu razračunavalo, bilo da se ono – naočigled nastajućih autoritarnih poredaka nacionalnih država – prikazivalo kao neka vrsta retrospektivne utopije. Anschluss 1938. godine i austrijsko sudjelovanje u zločinima nacističke Njemačke u Drugoj su republici, zemlji zavidnoga gospodarskog prosperiteta i visoke razine demokracije, dugo vremena bili tabuizirane teme. Tek u 1980-im godinama austrijsko se društvo, sada konsolidirana nacija, uspjelo prevladati vlastito nacionalsocijalističko nasljeđe ; doduše, s tim aspektom novije austrijske prošlosti književnici su se suočavali i ranije, no u poslijeratnom su razdoblju ipak dominirali autori koji su se trudili uspostaviti kontinuitet imperijalne Austrije s malom alpskom republikom, istodobno zaobilazeći austrijsku involviranost u zločine Trećeg Reicha. Riječ je o tematskom kompleksu koji je Claudio Magris, upućujući na djela austrijskih pisaca 19. i 20. stoljeća, nazvao „habsburškim mitom“, fenomenu koji se primarno – premda ne i isključivo – očituje u idealiziranju Dunavske monarhije. – Kao uvid u raspon mogućnosti što se u tom kontekstu nadaju, u ovom će radu poslužiti četiri paradigmatska djela austrijske književnosti, po dva iz Prve i Druge republike, djela čija se visoka estetska relevantnost u mnogočemu napaja upravo iz preklapanja inscenacije povijesti, promatrane pretežno iz kritičke ili pak nostalgične perspektive, s prikazom kulturnih, političkih i socijalnih prilika vremena svog nastanka: Die letzten Tage der Menschheit (Posljednji dani čovječanstva, 1922) Karla Krausa, scenski tekst što donosi nesmiljen obračun s k.u.k.-svijetom na pozadini ratne apokalipse, Radetzkymarsch (Radetzky marš, 1932) Josepha Rotha, roman koji se smatra obrascem pozitivnoga retrospektivnog konotiranja Dunavske monarhije, Die Wasserfälle von Slunj (Slunjski vodopadi, 1963) Heimita von Doderera, roman što austro-ugarski univerzum prikazuje u nostalgičnom ozračju, dok se referencije na Treći Reich u potpunosti zanemaruju, te drama Heldenplatz (Trg heroja, 1989) Thomasa Bernharda koja se radikalno kritički razračunava s podvojenim austrijskim odnosom prema nacionalsocijalističkoj prošlosti i Holokaustu.

Austrijska književnost nakon 1918 ; postimperijalno stanje ;

nije evidentirano