hrvatski

Komemoracija romskih žrtava Drugog svjetskog rata u socijalističkoj Hrvatskoj, 1945. – 1991.

Romsko stanovništvo je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo gotovo istrebljeno od strane ustaških vlasti. U radu je analiziran odnos vlasti socijalistič- ke Hrvatske prema komemoriranju romskih žrtav. Jedna od teza autora jest da se sjećanje na romske žrtve potisnulo u ideološki obrazac službene politike „bratstva i jedinstva“ čime su izostale posebne komemoracije ili druge prakse kulture sjećanja, poput postavljanja spomenika u sjećanje na romske žrtve. Tako su romske žrtve bile „utopljene“ u sveopći obrazac „žrtava fašističkog terora“. Slijedeći istraživačke teze Heike Karge o tome kako je jugoslavenska državna vlast nastojala kontrolirati „službena sjećanja“ na rat (uključujući organiziranje komemoracija i podizanje spomenika), autor ovog rada slijedi njezine teze o tome kako su neke lokalne vlasti imale određenu slobodu u organiziranju „vlastitog sjećanja“ na rat, a time i komemoriranja.

Romi, Drugi svjetski rat, Nezavisna Država Hrvatska, komemoracija, spomenici

During World War II, the Romany population was well-nigh annihilated by the Ustashe authorities in the Independent State of Croatia. The paper analyses the authorities’ position on commemorating Romany victims in the Socialist Republic of Croatia. The author argues, inter alia, that remembrance of Romany victims was cast in an ideological mould of the official policy of “brotherhood and unity”, whereby specific commemorations or other practices of the culture of remembrance, e.g. erecting memorials commemorating Romany victims, were omitted. Romany victims were thus “drowned” in the general pattern of “victims of fascist terror”. Drawing upon Heike Karge’s research theses on how the Yugoslav state authorities sought to control the “official memory” of the war (including the organization of commemorations and erecting monuments), the author follows her theses on how specific local authorities were somewhat free to organize “their own memory” of the war and, consequently, that of commemorating.