hrvatski

Sreća bez slobode ili sloboda bez sreće: Krajnosti u romanu Evgenija Zamjatina “Mi”

U radu se analizira pitanje korištenja kulturalnih ekstrema na primjeru romana Mi ruskog pisca Evgenija Zamjatina. Nasuprot ideje utopije, idealnog društva i poretka koji održavaju mir i stabilnost, distopija predstavlja stanje u koje društvo dolazi nakon što elementi svakodnevice bivaju dovedeni do ekstremnih razmjera. U tom kontekstu ekstremi postaju instrumenti za tranziciju iz utopijskog u distopijsko. U romanu Mi propitkuju se ekstremi kontrole, nadzora i “zabrane” imaginacije i emocija koji su produkt apokaliptičnog sukoba između nacija. Kako bi se sukob izbjegnuo u budućnosti, uvodi se kontrola koja onemogućuje pojedincu skretanje sa zadanog puta. U radu se nastoje detektirati elementi koji tvore mitove o “boljem” društvu te razlozi zbog kojih nastaje percepcija da je očuvanje stabilnosti moguće jedino kroz dovođenje kulturnih elemenata do ekstrema. Cilj je u konačnici dati odgovor na pitanje radi li se o vanjskom sukobu s poretkom, a time i kritikom društva u kojem junak živi i pripadajućih mitova ili pak o unutarnjem sukobu junaka koji ne može odgovoriti na izazov društva u kojem će uvijek postojati mitovi i arhetipi. Drugim riječima nastoji se uvidjeti koristi li se autor ekstremima kao instrumentom za kritiku mita ili instrumentom za ukazivanje na njegovu neminovnu opstojnost u različitim oblicima.

distopija, drugost, panoptikon, krajnost, sebstvo

nije evidentirano