hrvatski

Autor - između formula kolektivne anonimnosti i originalnosti singularnog identiteta

Članak nastoji pokazati u kojoj mjeri problematika ili tematika proučavanja odnosa usmenosti i pismenosti može biti od koristi za razumijevanje književne prošlosti. Glavni oslonac za takav pokušaj predstavlja pretpostavka da evropske kulture postaju doista pismene kulture tek negdje pred kraj XVIII. i tokom XIX. st. jer tek tada zapravo dolazi do potpunog natapanja kulture pismom, zahvaljujući efektima tipografije. To bi istodobno značilo da znatan dio književnih tekstova prije tog vremenskog praga kruži u uvjetima u kojima se miješaju usmenost i pismenost kao dva temeljna oslonca komunikacije. U kontekstu problematike odnosa usmenosti i pismenosti, za razmatranje kulture ranog novog vijeka, u kojoj njezina dvostruka pismenost - hirografska i tipografska - nije još u XVI. i XVII. st. potpuno istisnula usmenost, osobito se pogodnim čini termin “rezidualna usmenost”. On podrazumijeva određeno miješanje usmenosti i pismenosti u kulturi koja poznaje pismo, ali u kojoj još dugo traju prakse koje potječu iz usmenosti, odnosno ispod pismenosti proviruje određen udio usmenosti. U završnom dijelu članka navode se primjeri koji ilustriraju primjenjivost takvog načina razmatranja književne povijesti, posebno u vezi sa različitim shvaćanjem nekih od temeljnih poetičkih i estetskih kategorija kao što su autorstvo, odnosno anonimnost autora, te originalnost u odnosu na formulaičnost usmenosti.

Usmenost-pismenost ; rezidualna usmenost ; autorstvo ; anonimnost ; formule ; originalnost

nije evidentirano