hrvatski

Tri zadarske adaptacije

Svijest o suvremenom projektantskom izričaju kompatibilnom s povijesnim građevinama, bliskom tipologiji baštine hrvatskog priobalja, očekivano na scenu priziva projekte Giancarla De Carla i Carla Scarpe. Ti su talijanski arhitekti, svaki na svoj način, kroz drugu polovicu 20. stoljeća jasno postavili kreativnu interpretaciju esencije baštine ispred težnje za dupliciranjem povijesti, odnosno za rigidnom rekonstrukcijom forme kakva je nekada bila. Naglasili su tako potrebu za arhitektonskom interpretacijom dvaju vremena – prošlog i sadašnjeg – u jednom prostoru. Cilj takvog pristupa je uspostaviti kontinuirani dijalog među njima, odnosno ravnotežu između očuvanja ideje i forme spomenika koji je došao do naših dana i njihove prilagodbe novoj funkciji upotrebom suvremenog arhitektonskog jezika. Da bi se pritom postigla prostorna fluidnost, potrebno je dobro poznavati morfogenezu povijesnih građevina u prostornom i društvenom kontekstu – motive, mogućnosti i ograničenja izvorno korištenih materijala, boja i konstruktivnih rješenja – kako bi se prostor istovremeno mogao razumjeti kao opna nekadašnjeg i budućeg sadržaja. Na temelju toga arhitekti bi trebali donijeti jasne i čitljive odluke uz pomoć kojih istovremeno adaptiraju novi program prema baštinjenom prostoru, i obratno. U tom suptilnom procesu ulaska u višeslojno biće spomenika, odgovore na projektantske i programske izazove možemo generalno vrednovati kroz aspekt njihove integracije s kontekstima. Jer, dvostruko vrijeme koje želimo povezati s formom, kako bi međusobno govorili jedno o drugome, obvezuje projektanta da proširi već i sam obuhvat prostorne analize zatečenog stanja s vanjskog i na unutrašnji kontekst. I da prostoru zatim da novu proporciju, a da pritom ne uznemiri onu izvornu. Tri recentne adaptacije povijesnih građevina u Zadru koje možemo promatrati u svjetlu ovog pristupa – Kneževe palače, Palače Cedulin i Malog arsenala – djelo su Ive Letilović i Igora Pedišića. Svaki od ovih programski i prostorno veoma različitih projekata prepoznatljiv je njihov autorski rad, kao što je i u svakom od njih jasno čitljiva integracija konzervacije, interpretacije i intervencije, premda su svaki od zadataka rješavali slijedom bitno drugačijeg dominantnog projektantskog koncepta. U Kneževoj palači trebalo je uskladiti kompleksnu povijesnu građevinu s ne manje kompleksnim programom korištenja, pa je integracija s kontekstima zasigurno najzahtjevnija kada govorimo o tom projektu. Njezina adaptacija predstavlja tek prvu fazu opsežnijeg projekta na koji ćemo se ovdje osvrnuti u cijelosti. Mali je arsenal primarno igra stvarnosti i iluzije, koja je u određenoj mjeri prisutna u svakoj obnovi, dok je u Palači Cedulin nova funkcija izražena temom kuće u kući. Cilj teksta je pokušati što bolje prikazati ono što svaki od ovih projekata čini posebnim i zbog čega su to tri iznimno kvalitetna arhitektonska projekta, kao i ukazati na postignuća koja su im zajednička, što ih čini i kvalitetnim konzervacijama.

Letilović Iva ; Pedišić, Igor ; Kneževa palača ; Palača Cedulin ; Mali arsenal

nije evidentirano