hrvatski

Psiho-biološke predispozicije lošeg roditeljstva

Odgovorno i kompetentno roditeljstvo predstavlja conditio sine qua non za uspješan odgoj djece i mladih u današnjem društvu. Roditeljstvo obuhvaća širok spektar ponašanja i postupaka koji uključuju osnovne djetetove potrebe, ali i zadovoljavanje emocionalnih potreba. To se postiže odgojem koji podrazumijeva toplinu, ljubav, podršku i razumijevanje od strane roditelja, kao i nadzor, očekivanja i kontrolu. S obzirom na dimenzije odgoja, postoje različiti odgojni stilovi koji na različite načine utječu na dječji razvoj. Cilj odgoja djece i mladih jest postizanje njihove osobne sreće, samostalnosti, odgovornosti i sigurnosti te razvoj pozitivnog ponašanja. Budući da je svako dijete jedinka za sebe sa svojim osobinama, ne postoji univerzalno rješenje za uspješno roditeljstvo. Globalno, odgoj za opće prihvaćene vrednote, pozitivno ponašanje i društvenu odgovornost utemeljen je upravo na nadgradnji nuklearne obitelji kroz slojeve okolinskog konteksta. U tom kontekstu, opravdano je postaviti pitanje određuje li i u kojoj mjeri genetski ustroj roditelja i potomaka njihovu međusobnu interakciju. Inicijalni odnosi su vrlo važni i imaju dugoročne utjecaje na socio-emocionalne aspekte razvoja i ličnost djeteta u odnosu na interakcije koje se formiraju kasnije. Najnovija istraživanja ukazuju na postojanje genotipskih varijanti (npr. geni DRD2, DRD4, DAT1…) koje utječu na dopaminski sustav u mozgu te na taj način moduliraju raspoloženje te različita ponašanja i vještine kojima se roditelj koristi u interakciji i komunikaciji s djetetom. Zabrinjavajuća je činjenica da se aktiviranjem ovih genotipskih varijanti, otvara mogućnost za razvoj nepoželjnih odgojnih stilova. Budući da je socijalni razvoj pod utjecajem konteksta u kojem se događa, tijekom ranih godina je obitelj najvažniji kontekst u kojem dijete provodi najveći dio vremena, stječe mnoge važne socijalne i kognitivne vještine i razvija niz stavova, uvjerenja i vrijednosti. Stoga se događa da djeca ostaju privržena čak i skrbniku koji pruža minimalnu ili krivu njegu. Interakcije između takvih skrbnika i njihove djece jasno utječu na kvalitetu odnosa koji se razvija, a taj odnos povratno utječe na djetetov kasniji socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj. Psihologijska istraživanja su pokazala kako različite vrste prevencije, edukacije i intervencije imaju pozitivne efekte na pojavu nepoželjnih roditeljskih ponašanja. Međutim, ostaje ključno pitanje koje zahtjeva dodatna istraživanja multidisciplinarnog karaktera (biološkog, psihološkog, pedagoškog i sociološkog), ali i kvalitetno promišljanje i raspravu, je li i na koji način moguće umanjiti utjecaj nepovoljne genetske konstitucije unutar nuklearne obitelji na negativne interakcije između roditelja i potomstva.

dopamin, odgoj, ponašanje, roditeljstvo, razvoj djece i adolescenata

nije evidentirano