hrvatski

Vojno značenje cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji za principata

Nakon definitivnog pokorenja Ilirika 9. godine rimska vojska gradi niz prometnica kako duž istočne jadranske obale tako i okomito u dubinu provincije Dalmacije sve do spoja s prometnicama u Panoniji. Ceste su služile prodoru u unutrašnjost Ilirika i izlasku rimske vojske na dunavsku granicu. Okosnicu prometnog sustava u provinciji Dalmaciji čini strategijska vojna cesta koja vodi od Akvileje do Dirahija. Na tom pravcu na važnom mjestu ispred rimskih kolonija u priobalju Dalmacije Jadera, Salone i Narone, nalazio se sustav rimskih vojnih logora Burnum – Bigeste poznat i pod nazivom delmatski limes. Legijski logor u Burnumu, koji je nastao na samoj istočnoj periferiji Liburnije na mjestu prijelaza preko rijeke Krke u njenom gornjem toku, i logor pomoćnih postrojbi u Bigestama ispred kolonije Narone krajnje su točke delmatskog limesa. Osim njih tu su još logori pomoćnih postrojbi u Kadinoj Glavici i Andetriju te legijski logor u Tiluriju na značajnoj točki prijelaza preko rijeke Cetine. Duž linije Burnum – Bigeste postojale su i veteranske naseobine koje su bile također dio delmatskog limesa. Na delmatskom limesu je tijekom 1. stoljeća raspoređena glavnina rimske vojne sile u provinciji Dalmaciji. Raspored legija u stalnim logorima u Burnumu i Tiluriju tijekom 1. stoljeća prilično je jasan dok je preciziranje rasporeda pomoćnih postrojbi u provinciji Dalmaciji u istom periodu otežano zbog pokretljivosti i malog broju sačuvanih spomenika pripadnika nekih postrojbi. Nakon odlaska legija iz provincije Dalmacije i stabiliziranja dunavskog limesa u 2. stoljeću, ceste u provinciji Dalmaciji ne gube na vojničkom značenju. One su vitalni opskrbni pravci kojima se iz obalnih gradova Dalmacije svakodnevno transportirala golema količina robe i materijala prema limesu. Veliki broj miljokaza iz 3. i početka 4. stoljeća pokazuje učestalost održavanja upravo onih pravaca koji su vodili na dunavski limes, ali i magistralne ceste Akvileja – Dirahij kao najkraćeg pravca kojim se iz Italije kopnom moglo doći na istok Carstva. Sigurnost na cestama i nadzor opskrbe dunavskog limesa nakon odlaska legija u rukama je pripadnika pomoćnih postrojbi i konzularnih beneficijara koji su smješteni u stanicama na ključnim cestovnim pravcima. Tijekom 2. i prvog dijela 3. stoljeća na delmatskom limesu u logorima u Kadinoj Glavici, Andetriju, Tiluriju i Bigestama još uvijek su smještene pomoćne postrojbe cohors I Belgarum, cohors III Alpinorum i cohors VIII voluntariorum civium Romanorum. Najkasnije od sredine 3. stoljeća u Dalmaciji ostaju samo cohors I milliaria Delmatarum i cohors II milliaria Delmatarum, unovačene tijekom markomanske krize, koje preuzimaju brigu za sigurnost provincije. One se raspoređuju u utvrdama na sjevernoj (kaštel Doboj) i istočnoj granici provincije (Skelani, Užice, Čačak), na mjestima gdje su značajni komunikacijski pravci između rudonosnih područja Argentarije u provinciji Dalmaciji i rudničkih prostora Gornje Mezije.

Rimske ceste ; vojska ; provincija Dalmacija ; legije

nije evidentirano