hrvatski

Uloga sustava HLA u patogenezi retinopatije u bolesnika sa šećernom bolesti tipa I

Dijabetička retinopatija česta je i progresivna mikroangiopatska komplikacija šećerne bolesti. Trajanje šećerne bolesti i loša metabolička kontrola glavni su čimbenici rizika. Međutim, sve je više dokaza da bi u njenom nastanku važnu ulogu mogla imati i genetska predispozicija. Iako etiopatogeneza dijabetičke retinopatije nije u cijelosti poznata, nedvojbeno je dokazan utjecaj imunološkog sustava u njenom nastanku i razvoju uz izraženo djelovanje autoimunih mehanizama u početnoj, a osobito u njenoj proliferativnoj fazi. U ovoj disertaciji istražena je učestalost antigena razreda I i gena razreda II sustava HLA u 87 bolesnika s tipom I šećerne bolesti. Antigeni razreda I određeni su testom MLCT, a geni razreda II (DRB1 i DQB1) metodom PCR-SSP. Na osnovu nalaza na očnoj pozadini bolesnici su podijeljeni u dvije skupine. 44 bolesnika bez znakova dijabetičke retinopatije odnosno minimalnim neproliferativnim promjenama činila su skupinu DR-, a 43 bolesnika s proliferativnom dijabetičkom retinopatijom, odnosno uznapredovalim neproliferativnim promjenama bila su u skupini PDR+. Za antigene razreda I nije uočen utjecaj na nastanak i razvoj dijabetičke retinopatije u hrvatskih dijabetičara s tipom I šećerne bolesti. Podložnost za nastanak dijabetičke retinopatije na lokusu DRB1 određena je nazočnošću alela *0301 (RR=2, 12), te osobito alela *0401 (RR=2, 83), koji je ujedno i nositelj podložnosti za razvoj proliferativne retinopatije. Moguća zaštitna uloga u razvoju proliferativne dijabetičke retinopatije otkrivena je za alel DRB1*13 (R=0, 14). Na lokusu DQB1 podložnost za dijabetičku retinopatiju, osobito za njen proliferativni oblik, određena je nazočnošću alela DQB1*0302 (RR=5, 29) i *0201 (RR=3, 01). Snižena učestalost alela DQB1*0202 (RR=0, 05) i *0301 (RR=0, 21) u bolesnika s proliferativnom dijabetičkom retinopatijom u odnosu na bolesnike bez retinopatije govori u prilog mogućoj zaštitnoj ulozi ovih alela u razvoju proliferativne dijabetičke retinopatije, dok bi alel DQB1*0202 mogao imati zaštitnu ulogu i u nastanku neproliferativne dijabetičke retinopatije. Moguću zaštitnu ulogu imaju aleli DQB1*05 (RR=0, 06) i *06 (RR=0, 13). Udruživanje pojedinih alela u genotipove višestruko povećava rizik za razvoj proliferativne dijabetičke retinopatije. Genotipovi DRB1*0301/*0401 (RR=18, 52) i DRB1*0301/*0402 (RR=18, 29) visoko su podložni za razvoj dijabetičke retinopatije, osobito njenog proliferativnog oblika. Međutim, prema dobivenim rezultatima, podložnost za nastanak proliferativne dijabetičke retinopatije u hrvatskoj populaciji prvenstveno bi bila određena genotipom DQB1 *0201/*0302 (RR=89, 07). Naši rezultati pokazali su da bi visoko zaštitni genotip u razvoju proliferativne dijabetičke retinopatije bio DQB1*0201/*05 (RR=0, 07). Zaključno, naše je istraživanje dokazalo postojanje utjecaja gena HLA na razvoj dijabetičke retinopatije u hrvatskih dijabetičara s tipom I šećerne bolesti. Geni nositelji rizika za razvoj tipa I šećerne bolesti djelomično su nositelji rizika i za razvoj dijabetičke retinopatije. Udruživanjem pojedinih alela u genotipove njihov se učinak višestruko povećava. Najveću podložnost za razvoj dijabetičke retinopatije pokazuje genotip DQB1*0201/*0302, dok su visoko podložni, ali uz manje izražen relativni rizik, genotipovi DRB1*0301/*0401 i *0301/*0402.

Dijabetička retinopatija, patogeneza, sustav HLA, diabetes mellitus tip 1

nije evidentirano