hrvatski

Marin Radica zaboravljeni historicistički kipar

Historicistički kipar Marin Radica, živeći u skučenim prilikama Kraljevine Dalmacije, nije mogao razviti svoj talent na način koji bi možda bio moguć da je ostao u nekom većem središtu poput Trsta u kojemu je kipar Ivo Rendić ostvario veliku likovnu produkciju. Radica je ipak zalaganjem dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića ostvario impresivan likovni opus u zadanim životnim uvjetima. Znakovita je pritom narudžba uglednog korčulanskog građanina Ivana Smrkinića za nadgrobni spomenik kod Ivana Rendića samo godinu dana nakon smrti kipara Marina Radice. Ovaj podatak neosporno svjedoči o gubitku jedne neostvarene i prešućene nade hrvatskog kiparstva s početka prošlog stoljeća. Najbolje svjedočanstvo zaborava članak je dr. Josipa Cortellazza Književnost i umjetnost u Dalmaciji zadnjih pedeset godina – Slikarstvo i kiparstvo u Jubilarnom broju Narodnog lista (Il Nazionale) 1862. – 1912. urednika Vinka Kisića, koji među starijim i mlađim manje poznatim slikarima i kiparima nigdje ne spominje Marina Radicu i to svega osam godina poslije njegove smrti. Radica je pospremljen u prašnjavu ladicu mjesne povijesti, u sredini bez vlastite periodike i likovne kritike, ostajući samo ovlaš spomenut u dubrovačkom tisku na početku likovne karijere i post mortem. Kipar Radica imao je izniman osjećaj za materijal, dimenzije i mjerilo u odnosu na okolinu. Isto tako, znao je varirati kakvoćom kada se radilo o sitnijoj ili krupnijoj kamenoj odnosno drvenoj plastici. Kod Radice se osjeća verizam detalja akademizma i historicizma. Radičin umjetnički opus obogatio je brojne sakralne prostore hrvatskog juga - od Vele Luke, Blata, Korčule, Račišća, Vignja, Lopuda, Dubrovnika i Kliševa do Sarajeva, Trsta i Beča. Stvarao je u duhu historicizma. Školovao se u razdoblju miješanja stilova i vremenu kulminacije doktrine eklekticizma – gledišta da je svaki stil lijep - što je davalo slobodu umjetnicima da miješaju talijansku renesansu, gotiku i klasične stilove. Prema Raskinovu djelu Seven Lamps of Architecture, objavljenom 1849. godine, gotički stil identificirao se s kršćanstvom i stoga u Radičinu opusu neogotičke umjetnine spadaju u onu skupinu umjetnina vezanih uz strogu kršćansku adoraciju - troneti za izlaganje Presvetog te Kristovi korpusi - sukladno tradiciji uzora Jurja Petrovića s nedaleke Badije. Moramo se uživjeti u vrijeme školovanja mladog Radice u Trstu i Beču, kada ova dva grada u naponu historicizma dobivaju svoja lica po kojima ih i danas prepoznajemo. Isto tako, kipar Radica sudjeluje na projektu opreme katedrale netom priključene Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj Monarhiji kao na jednom od ključnih nacionalnih projekata opremanja hrvatskih prvostolnica. Razlog njegova povratka kući iz Sarajeva ostat će trajna enigma, kao i zbog čega je napustio Trst. Jesu li razlogom bila obećanja narudžbi, ostaje otvorenim. Svakako, u razdoblju od 1895. do Radičine prerane smrti 1904. ostaje nepuno desetljeće enormne produkcije u skromnoj sredini provincije. Je li tome pridonio dubrovački biskup pozivajući ga i nudeći mu brojne narudžbe, ostat će nepoznanica sve dok se negdje ne pronađe nešto od njihove međusobne prepiske. Bilo bi nemoguće danas zamisliti dubrovačku prvostolnicu bez njegovih kipova i drvene opreme. Svakako, kipar Radica zaslužuje svrhovito sustavno istraživanje i izradu posebne monografije koja bi revalorizirala tog osebujnog historicističkog kipara s otoka Korčule. Ova izložba poticaj je budućem sustavnom istraživanju jednog zanemarenog likovnog opusa koji će, nadam se, naći svoje zasluženo mjesto u nekoj od budućih likovnih sinteza hrvatske skulpture tog vremenskog razdoblja.

Historicistički kipar, Marin Radica, Dubrovnik, Korčula, zaboravljen

Knjiga je tiskana u dvojezičniom izdanju, na hrvatskom i engleskom jeziku.