hrvatski

Socio-emocionalna dobrobit i otpornost djece rane i predškolske dobi: Od suvremenih spoznaja do smjernica za praksu

Socio-emocionalna dobrobit i otpornost djece istražuju se na znanstvenoj i praktičnoj razini unutar područja dobrobiti koje predstavlja središnji termin pozitivne psihologije. No, premda danas postoji veliki broj istraživanja o dobrobiti odraslih, koja u svojem teorijskom određenju ali i mjerenju imaju dugu povijest, prilično je drugačija situacija s teorijskim određenjem dobrobiti djece. S druge strane veliki broj različitih nacionalnih dokumenata u cijelom svijetu, kao što je i Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (2014), temelji svoje aktivnosti i radne planove upravo na ostvarenju i većoj kvaliteti kako opće, tako i socio-emocionalne dobrobiti djece. Stoga je iznimno važno kontinuirano povezivati znanstvene spoznaje s praksom. Dobrobit (well-being) odraslih kao optimalno psihološko funkcioniranje i iskustvo definira se unutar tri teorijska smjera (teorije psihičkog stanja (hedonistički smjer), preko teorije temeljenih na ljudskim željama, do teorije temeljenih na ljudskim potrebama (eudemonistički smjer)). Koncept dobrobiti djece proizlazi iz teorija: Brofenbrennerovog ekološkog modela i Bennetovog modela djeteta u društvu, a suvremena koncepcija dobrobiti djece vidljiva je u općeprihvaćenom multi- dimenzionalnom pristupu u shvaćanju dobrobiti djece Ben-Arieha i suradnika (2014). Koncept dobrobiti djece iznimno je kompleksan zbog toga što ne odražava samo BITI DOBRO (well-being) već i POSTATI DOBRO (well- becoming), te uključuje veliki broj različitih aspekata. Prema razvojnim područjima, socio- emocionalna dobrobit se često povezuje s konceptima: a) socio-emocionalnog razvoja (razvojni proces koji rezultira nizom vještina koje djeca razvijaju kako bi imala uspjeha u vrtiću, školi i životu općenito, a što uključuje sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja i emocionalnih stanja, upravljanje snažnim osjećajima i načinima na koje ih izražavaju, razvijanje empatije te uspostavljanje i održavanje odnosa, što je pretpostavka socio- emocionalnim kompetencijama) ; b) socio- emocionalnog učenja (procesom usvajanja socio- emocionalnih kompetencija i vještina u okviru socio- emocionalnog razvoja) ; c) socio- emocionalnih kompetencija (znanja, sposobnostima i vještine djeteta pri iniciranju i održavanju međusobnih zadovoljavajućih odnosa s vršnjacima, grupama i zajednicom). Socio- emocionalna dobrobit sastavni je dio opće dobrobiti djece i označava optimalno funkcioniranje i iskustvo na socio- emocionalnom planu koje je pod značajnim utjecajem intra- personalnih (karakteristike djeteta) i inter- personalnih čimbenika (okolina i društvo u kojima dijete živi). Prikazani model socio- emocionalne dobrobiti i psihološke otpornosti autora Mayr i Ulich (2009) temelji se na konceptima mentalnog zdravlja, psihološke otpornosti i spremnosti za školu te se prati temeljem šest karakteristika djece: uspostavljanja kontakta i socijalnih vještina ; samokontrole i promišljenosti ; asertivnosti ; emocionalne stabilnosti i suočavanja sa stresom ; orijentiranosti na zadatak ; i uživanje u istraživanju. Naposljetku, s obzirom da je za razumijevanje socio-emocionalne dobrobiti ključno poznavati razvojne miljokaze socio- emocionalnog razvoja djece, prikazani su isti za ranu i predškolsku dob djece, kao i smjernice za rad stručnjaka u vidu načela stimuliranja razvoja djeteta predškolske dobi, te poticanja socio- emocionalne dobrobiti i psihološke otpornosti.

djeca rane i predškolske dobi ; psihološka otpornost ; razvojni miljokazi ; socio-emocionalna dobrobit

nije evidentirano