hrvatski

Uloga emocija u poboljšanju učinkovitosti izvedbe

Da bi osoba postala uspješna, mora se znati nositi s ekstremnim razinama stresa te posjedovati brojne osobne i socijalne resurse. Ranije su se intervencije poboljšanja izvedbe usmjeravale na ishode, dok se danas stručnjaci sve više usmjeravaju na psihološke procese u podlozi. Gardner i Moore (2007) predlažu Model učinkovitosti izvedbe, prema kojem se svako postignuće odvija kroz tri interaktivne faze, a svaka od njih ima posebna obilježja, izazove i psihološke zakonitosti. U fazi predizvedbe, nužni preduvjet su doza specifičnih vještina i osobina, s obzirom na vrstu aktivnosti, dob i ostalo. U ovoj fazi kombiniraju se različite internalne dispozicije, uvjeti iz okoline i zahtjevi aktivnosti. Zahtjevi aktivnosti su standardi koje moramo ispuniti za određeni stupanj učinkovitosti. Od dispozicija, najznačajnije su tzv. kognitivne sheme pomoću kojih tumačimo informacije iz okoline i donosimo odluke u vlastitom ponašanju. One su osnova razumijevanja svijeta i kontrole emocija, pomoću njih detektiramo potencijalne prijetnje i prepreke self-u. Mogu biti adaptivne ali i rigidne sheme koje postaju problematične ukoliko zbog njih pogrešno prosuđujemo situacije i osobe. Naše ponašanje tada postaje vođeno neugodnim emocijama, umjesto da se prilagodimo okolnostima, što bi bilo očekivano inteligentno ponašanje. U fazi izvedbe osoba nadgleda, evaluira i prilagođava vlastito ponašanje, kako bi ostvarila postavljene ciljeve. Ukoliko osoba postavlja nerealne standarde, a usto je rigidna, nije sposobna logički analizirati vlastiti napredak. U ovoj fazi, bitno je izdržati kratkoročnu neugodu uslijed manjeg neuspjeha i nastaviti s ponašanjima približavanja cilju. Ključnu ulogu tijekom izvedbe igra pažnja i automatizam radnji. Uvježbana vještina zahtjeva automatske radnje. Ukoliko nismo dovoljno vješti (ili smo pretjerano anksiozni), postajemo usmjereni na sebe, umjesto na zadatak, što je povezano sa strahom od neuspjeha. Faza postizvedbe obično ima 3 različita ishoda: osoba će održati svoju razinu predanosti i po završetku aktivnosti ; osoba se će uključiti u aktivnosti nakon kratke pauze ; osoba se isključuje iz aktivnosti. Isključivanje može biti tajno (mentalno isključivanje kroz tjeskobu ili odugovlačenje) ili javno (fizička isključenost, odustajanje ili prekid). Učinkovita metoda rješavanja problema bila bi prihvatiti neuspjeh kao izoliranu epizodu u životu, nastaviti prema razvoju vještina, a bez negativnih emocija. U protivnom, osoba usvaja strategiju izbjegavanja te je izvedba dugoročno narušena. Izbjegavanje je naročito opasno jer djeluje kao negativno potkrepljenje, a može se i generalizirati.

izvedba, uspješnost, strategije suočavanja

nije evidentirano