hrvatski

Svečana sveta borba: prisvajanje, prijepori i performativnost Gundulićeve slave

Komemorativne ceremonije posvećene Ivanu Gunduliću u drugoj polovici 19. stoljeća pokazuju promjenu u održavanju statusa i funkciji koju kanonski autor dobiva u zajednici. Autonomizacija književnog polja i raslojavanje političke sfere utječu i na organizaciju, diskurs i domete „Gundulićeva slavlja“ u drugoj fazi njegove kanonizacije. Dok je na prvoj komemoraciji (Zagreb 1838) ovaj autor slavljen prvenstveno kao reprezentativni, kanonski pisac i uporište historizacijskog procesa, krajem stoljeća se diskurs javnih proslava odvaja od argumentacije svojstvene književnom polju. Nakon što je ranije njegovo identifikacijsko mjesto u književnom i društvenom polju utvrđeno, Gundulić kao kanonski autor i izniman segment „iskoristive prošlosti“ (A. Smith) sudjeluje u proizvodnji povlaštenih mjesta sjećanja (P. Nora), zadržavajući status amblema na stijegu nacionalnog pokreta. Istovremeno, kroz aproprijacije hrvatske i srpske zajednice, kanalizira postojeće ambivalencije u proizvodnji nacionalnog Drugog te usmjerava redistribuciju simboličkog, kulturnog i političkog kapitala koji se akumuliraju na kraju stoljeća, pokazujući kako se najveći intenzitet u narativizaciji nacije (H. Bhabha) zbiva na rubovima koje dohvaća.

hrvatska književnost, komemorativne prakse, hrvatsko-srpski odnosi, Ivan Gundulić, kulturalni sveci, kanon,

nije evidentirano