hrvatski

Komemorativne svečanosti i proizvodnja svjetovnih svetaca. Gundulićeva slavlja u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća

Sekularizacija društvenog prostora u 18. i 19. stoljeću dovela je do prepoznatljivih promjena i u hrvatskoj kulturi i književnosti koja je u tom razdoblju obilježena historizacijskim i estetizacijskim procesima. Aura sakralnog, kako je pokazala Aleida Assmann, prenosi se na kulturu i umjetnost (posebno književnost) kao područja nacionalne legitimacije. Pri tom tek vlastitom autonomijom estetsko područje osigurava adekvatan pedagoški učinak. U tom tek prividnom paradoksu, upozorava Peter Bürger, umjetnost se tek kroz vlastitu autonomiju može učiniti edukacijskim instrumentom, iz čega proizlazi i važnost proizvodnje nacionalne književnosti i posvećenih, kanonskih pisaca. Tema članka su komemorativne prakse kao povlašteni oblici proizvodnje kulture pamćenja i generiranja društvenih i estetskih vrijednosti. Kao primjer navedene su komemorativne prakse koje su stvarale i održavale kult Ivana Gundulića, baroknog autora kojeg kao uporište vlastite kulturne proizvodnje “otkriva” književnost i kultura 19. stoljeća. Komemorativna ceremonija kojom se 1838. godine slavi dvjestota obljetnica Gundulićeve smrti razlikuje se od one koja je upriličena 1888, na tristotu obljetnicu pjesnikova rođenja ili od masovne proslave koja je organizirana 1893. u Dubrovniku, prilikom podizanja njegova spomenika. Iako sve tri proslave imaju prepoznatljiv slijed i oblik, razlikuju se po svojim pretpostavkama i ciljevima: estetskim, društvenim i političkim učincima svoje izvedbe.

komemorativne prakse, kultura sjećanja, svjetovni sveci, kanon, Ivan Gundulić, hrvatska književnost, 19. stoljeće

nije evidentirano