hrvatski

Godina osmica – 1888. – u crkvenoslavenskoj radnji Dragutina Antuna Parčića

Postaje su glagoljaškoga puta Dragutina Antuna Parčića danas dobro istražena filološka tema, što mogu potvrditi studije posvećene Parčićevoj krčkoj tiskari, brojne monografije i zbornici radova u čijemu je fokusu rečeni glavotočki junak, kao i radovi kojima je zadatak prevrednovati Parčićevu ulogu u obnoviteljskome ćirilometodskom pokretu druge polovice 19. stoljeća. Namjera je ovoga priloga propitati Parčićevo mjesto i ulogu u Odboru za izradbu glagoljskih liturgičkih knjiga članovi kojega su, pod paskom ćirilometodskih otaca – biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkoga, prionuli na posao priređivanja novih hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga u drugoj polovici 19. stoljeća, napose i najprije Rimskoga misala slavenskim jezikom (1893.). Posebna će se pozornost posvetiti odnosu dvojice najzaslužnijih odbornika – Krčana i svetojeronimskih kanonika Ivana Črnčića i Dragutina Antuna Parčića. U raspravi o pismu i jeziku kojim se temeljna novocrkvenoslavenska liturgijska knjiga ima otisnuti, Črnčić i Parčić zauzimali su slične stavove, ali su se i razilazili, što je primjerice u stanju potvrditi Parčićevo pismo Franji Račkome iz 1888. godine. Nerijetko se također ističe kako je posao obnove crkvenoslavenskih liturgijskih knjiga Parčić iznio na vlastitim (samoukim) leđima te da je u noviju povijest glagoljskoga tiskarstva upisan kao jedan (ujedno i posljednji) od dvojice znanih slovorezaca. Ne treba nas stoga čuditi što posljednju hrvatsku knjigu otisnutu (funkcionalnom) glagoljicom, tzv. treće izdanje Misala iz 1905. godine, danas svi nazivaju Parčićevim misalom.

Dragutin Antun Parčić, Ivan Črnčić, hrvatski novocrkvenoslavenski jezik, glagoljski Misal (1893), Odbor za izradbu glagoljskih liturgičkih knjiga

nije evidentirano