hrvatski

U digitalnoj mreži pamćenja: agenti baštinske građe župnog arhiva osječkoga Nutarnjeg grada

U svojoj teoriji kulturnog sjećanja, Assmann povezuje društvene skupine, kulturu i sjećanje. Jedna je od karakteristika kulturnog pamćenja tzv. srašćivanje identiteta, odnosno ujedinjavanje sa skupinom iz koje proizlazi svijest o jedinstvenosti. Sposobnošću preoblikovanja, kulturno sjećanje dovodi se u vezu s aktualnošću što je jedan od preduvjeta njegova prijenosa u kulturno institucionaliziranu baštinu društva. Proučavanjem, čitanjem i analizom onoga što se nalazi u baštinskim ustanovama, čovjek sudjeluje u široj produkciji značenja te rekonstruira duh vremena. Naime, kolektivno sjećanje prenosi se fotografijama, zapisima (ono materijalno) koji imaju komunikacijsku ulogu (mentalne slike koje pojedinci, stanovnici, župljani nose kao ideju o gradu) dok je za institucionalno podupiranje komunikacije nužno postojanje nositelja pamćenja s posebnom punomoći na znanje (npr. svećenici). Autor će ovim radom predstaviti digitalne agente baštinske građe župnog arhiva crkve sv. Mihaela u osječkoj Tvrđi koristeći međunarodni standard Cataloging Cultural Objects, a kao prilog proučavanju digitalne humanistike. Agenti su (stvaratelj i sudionik kao fizička i pravna osoba) kritički elementi u analizi i katalogizaciji baštinske građe. Agent identificira pojedinca, skupinu pojedinaca, korporativno tijelo, kulturnu skupinu ili druge entitete koji su doprinijeli stvaranju, osmišljavanju, proizvodnji, izrađivanju ili mijenjanju prostora sjećanja i kulturne memorije. Analizom 578 agenata upisanih u figure sjećanja zaključit će se da je arhiv Župe sv. Mihaela institucija kolektivnog pamćenja koja upisuje sjećanje u prostor osječkog Nutarnjeg grada, rekonstruira agente i događaje koji su važni za kolektivnu memoriju i službenu povijest prostora te je u funkciji učvršćivanja identiteta.

kulturno pamćenje, digitalni agenti, baština, župni arhiv, identitet

nije evidentirano