hrvatski

Država i pravoslavna crkva – financiranje izgradnje, obnove i opremanja pravoslavnih crkava u Hrvatskoj u 19. stoljeću

Financiranje izgradnje, obnove i opremanja pravoslavnih crkava na području današnje Hrvatske u 19. stoljeću bilo je normirano nizom zakonskih odredbi dio kojih je datirao iz 18. stoljeća i samo je bio prilagođen novim političkim okolnostima. Državne vlasti nisu imale zakonsku obavezu pomagati pri ovim zahvatima. Na području sjeverne Hrvatske, i na civilnom teritoriju i u Vojnoj Krajini, patronatske građevne dužnosti vlasnika posjeda (države ili privatnih vlasnika) prema crkvi u osnovi su vrijedile samo za katoličke župe i nisu se protezale na pravoslavne parohije. Osim toga crkveno-narodna autonomija na području koje je kontrolirala Karlovačka mitropolija garantirala je pravoslavnoj crkvi autonomiju i na polju izgradnje, obnove i opremanja sakralnih građevina. Te su zahvate vodili mjesni Crkveni odbori, odnosno Crkvene općine, u gradovima redovito u rukama najbogatijih pojedinaca, trgovaca ili bogatih obrtnika, odnosno industrijalaca. Crkveni su odbori morali dobiti dozvolu samo od Eparhijske konzistorije, međutim, ukoliko su se obratili državi za pomoć crkvene su gradnje pravoslavne crkve nadzirane jednako kao katoličke i obično su ih projektirali inženjeri pri lokalnim organima vlasti (Županijama, Kotarima, Gradskim poglavarstvima). Usprkos nepostojanju zakonske obaveze država je, naime, ipak pomagala zahvate na pravoslavnim crkvama, osobito nakon pripojenja Vojne Krajine Hrvatskoj 1881. kada je porastao politički značaj političkih stranaka Srba u Hrvatskoj u Saboru i hrvatskoj vladi. Tokom 1890-ih, dijelom i zalaganjem Ise Kršnjavoga, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891. – 1896.), država je osobito velikim iznosima pomogla restauriranje najprije saborne crkve u Pakracu, a potom između 1900. i 1914. preostalih pravoslavnih katedrala u Hrvatskoj – sabornih crkava u Plaškom i Sremskim Karlovcima. Obilato su pomagane, nadalje, pravoslavne crkve u bivšoj Vojnoj Krajini, dijelom zbog postojanja Krajiške investicijske i Krajiške imovne, uzgojne i obrazovne zaklade koje su omogućile ta izdvajanja, a dijelom zbog okolnosti da su crkvene općine u tim prostorima Hrvatske bile najsiromašnije i da si nisu mogle priuštiti zamjenu starijih, najčešće drvenih građevina novim zidanima. Na području Dalmacije, odnosno na području koji su pokrivale Dalmatinska i Kotorska eparhija u sastavu Bukovinsko- dalmatinske mitropolije (Istra, Dalmacija, Dubrovnik i Boka Kotorska) odnos države i crkve bio je normiran zakonom donesenim još za francuske uprave 1809. i prema njemu su pravoslavne parohije bile u daleko sličnijem položaju prema katoličkim župama, u usporedbi sa situacijom u banskoj Hrvatskoj. Patronatska su prava i dužnosti zakonom iz 1809., naime, ukinuti pa je teret gradnje crkava posve spadao u nadležnost vjerskih općina. Kao i u banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji je, međutim, država subvencionirala zahvate i na katoličkim i na pravoslavnim sakralnim građevinama. U ovome će se izlaganju nastojati pokazati kako je funkcionirala državna potpora pravoslavnoj crkvi na polju izgradnje, obnove i opremanja sakralnih građevina na nekoliko izdvojenih primjera (pravoslavna crkva u Zagrebu, pakračka saborna crkva, itd.) te kako su putem sistema potpora vlasti vrlo neposredno utjecale na izgled, stilsko rješenje, izbor arhitekta, slikara i drugih umjetnika koji su radili na pravoslavnim crkvama.

Arhitektura 19. stoljeća, pravoslavna crkva, historicizam, neobizant

nije evidentirano