hrvatski

Lekcije: studije o modernoj književnosti

Premda je karakter studije problemski, jer se niz uvriježenih teorijskih shvaćanja podvrgava kritičkom promišljanju, istodobno pruža i sintetski pregled otvorenih pitanja u znanosti o književnosti posljednjih desetljeća, posebnu pažnju posvećujući naslovom istaknutom dvostrukom određenju književne teorije kao konstitutivnom svojstvu koji tu vrstu znanstvenog pisanja određuje neprestanim ponovnim ispitivanjem suodnosa metode i predmeta analize. Opisujući analitički dvosmjernu interpretativnu putanju koja nastaje povratnom spregom teorijskih uvida i prakse čitanja, studije sabrane u knjizi nude promišljanje nekih od središnjih pitanja suvremene književne teorije – u rasponu od načelnih pitanja metodologije, preko odabira tekstualne građe i njene upotrebe, do logike interpretativnih postupaka – kao i kritičko ispitivanje niza pojmova koji spadaju u neizbježan, no često neosviješten repertoar književne analize. Osporavajući analitički pristupe koji književno djelo poimaju kao skup statičnih svojstava koja proizlazi iz kulturnih, društveno-povijesnih, ideoloških, institucionalnih, retoričkih ili generičkih određenja, koncepcija knjige čitanje uspostavlja kao ishod specifične semiotičke interakcije prilikom koje svakovrsne kontekstualne veze što se u tom procesu uvijek neizbježno uspostavljaju, kako upisivanjem, tako i opisivanjem, bivaju samim tim procesom pisanja dovedene u pitanje, pri čemu postaje evidentno kako teorijski diskurs, kao i sama književni tekst, nužno podrazumijeva heurističko uokvirivanje, dok ga istodobno sustavno onemogućuje. Uspostavljajući kao središnji analitički interes knjige ispitivanje međusobne uvjetovanosti poduke i čitanja u književnoteorijskom istraživanju, svako je od središnjih šest poglavlja, napisanih kao zasebne studije, ali istodobno višestruko povezanih, posvećeno tekstovima koji pripadaju različitim kulturno-povijesnim tradicijama (francuskoj, engleskoj, američkoj, hrvatskoj, srpskoj/židovskoj) i žanrovima (teorijska djela, kritička studija, romani, pjesnička zbirka), koji se kritički tumače unutar perspektive modernosti shvaćene, na tragu uvida Lyotarda i Nancyja, kao poetičke a ne kao književno-povijesne odrednice. Razmatranje djela Jacquesa Derride, u kojem se pisanje i književnost razumijevaju i pokazuju nerazdruživo povezanima, prvo poglavlje predlaže metodološki uvod u razmatranu problematiku, dok ostalih pet slijedi obrazac po kojem se u prvom – teorijskom – dijelu analizira određeni problem (modernost, literarnost, relevantnost pristupa, povijesni i kulturni kontekst), koji se zatim osvjetljava pomnim čitanjem konkretnog primjera iz suvremene književne prakse posljednjih dvadesetak godina. Stoga se razmatranim filozofskim, teorijskim i kritičkim tekstovima i koncepcijama posvećuje jednaka pažnja s obzirom na strukturu izvoda i način predstavljanja kao i književnim djelima, dok se istodobno potonja ne koriste kao puka ilustracija teorijskih načela i pristupa, nego služe kao potvrda nužnosti shvaćanja književnosti temeljenog na funkcionalnoj definiciji modernosti (na konceptualnoj razini) i literarnosti (na analitičkoj) kao tekstualne re-kontekstualizacije kulturnog i generičkog nasljeđa. Problem književne historiografije osvjetljava se kroz suočavanje interpretativnog pristupa koji ističe presudnu ulogu konteksta i djela (Underworld Dona DeLilla) koje se analitički pokazuje strukturiranim upravo kroz dinamiku međusobne uvjetovanosti teksta i konteksta, dok razmatranje pitanja kriterija ocjene prikladnosti i prihvatljivosti pojedinih kritičkih tumačenja (na primjeru studije Teda Hughesa o Shakespeareu) pokazuje kako su i pri razumijevanju kritičkih tekstova jednako aktualni problemi isticani u recepciji književnih djela, što bivajući slijepima za radikalno osvješćivanje načina predočavanja zorno predočuju interpretacije romana Les Bienveillantes Jonathana Littella i Snežni čovek Davida Albaharija koje svoje uvide temelje upravo na onim podrazumijevanim etičkim i kulturnim uvjerenjima što ih narativna struktura tih tekstova dekonstruira. Različita metodološka i hermeneutička pitanja koja se u proučavanju književnosti uobičajeno shvaćaju kao problemi koje je potrebno razriješiti prije no što se uopće može pristupiti čitanju tako se pokazuju konstitutivnim uvjetom literarnosti koju može osigurati jedino njihovo ustrajno otvaranje. Nakon preliminarnih razjašnjavanja raširenih pogrešaka u tumačenju Lyotardova poimanja post-moderne, koja proizlaze iz periodizacijskog shvaćanja modernosti kao povijesne kategorije, u završnom se poglavlju razrađuje tipološka konceptualizacija toga pojma. Polazeći od Lyotardovog rezolutno anti-historicističkog shvaćanja (post)modernosti kao konstitutivno aporetične situacije, temeljenog na Kantovom pojmu estetskog suda, razvija se shvaćanje modernog kao uvijek već suprotstavljenog historicističkom određenju, pri čemu upravo potpuno formalna narav uspostavljenog jedinstva poštuje i afirmira heterogenost događanja inzistiranjem na njegovoj nepredočivivosti. Pokazujući da shvaćanje po kojem modernost nije specifična za bilo koje vremensko razdoblje već je uvijek nužno nesuvremeno implicitno u radovima autora kao što su Adorno, Derrida, Agamben i Nancy, zaključno se ukazuje kako kritička funkcija takvog mišljenja počiva na činjenici da estetski sud premošćuje jaz, ali ga ne zatvara: to je “najnekonzistentniji mogući ‘prijelaz, ’ nemogućnost prijelaza kao ‘prijelaz’ [l’impasse comme ‘passage’]” (Lyotard).

literarnost, teorija, modernost, čitanje, povijest, hermeneutika

nije evidentirano