hrvatski

Petrarkini soneti u prepjevu Marka Faustina Galjufa, Luka Stullija i Vlaha Getaldića na latinski

Pjesništvo na latinskome jeziku dubrovački su književnici njegovali i potkraj 18. te u 19. stoljeću, u vrijeme kad je on prestao biti internacionalnim literarnim jezikom. Pojava pak Petrarkinih soneta među njihovim prijevodnim predlošcima potvrđuje kako je recepcija Petrarke u starijoj hrvatskoj književnosti bila živa i pet stoljeća nakon njegove smrti. U ovom se radu prvi put donose tekstovi Galjufova prepjeva na latinski Petrarkina 302. soneta, Stullijeva prepjeva 134., te Getaldićevih prepjeva 302., 365. i 248. soneta. Smještanje tih prepjeva u kontekst svakoga pojedinačnog opusa pokazuje da su nastali kao dio prevoditeljskog vježbanja i eksperimentiranja. Neupitna je praksa, u skladu s tradicijom prevođenja s narodnih jezika na latinski u našoj, ali i u drugim europskim književnostima, bila primjena analogijskog načela u izboru metra, što znači da je niz talijanskih sonetnih jedanaesteraca zamijenjen latinskim elegijskim dvostisima a da se pritom nastoje slijediti semantička i stilska dimenzija originala.

Francesco Petrarca, Marko Faustin Galjuf, Luko Stulli, Vlaho Getaldić, prijevod, latinski, hrvatski latinizam

nije evidentirano