hrvatski

Odnos vjere i razuma u kasnoantičkome svijetu

Autor u ovom članku obrađuje odnose između razuma i vjere u kasnoantičkom društvu, polazeći od vremena novozavjetnih spisa, pa do svetog Augustina koji predstavlja vrhunac patrističke misli. Najprije propituje novost kršćanske prisutnosti u ondašnjem društvu prema dokumentaciji novozavjetnih spisa iz čega se pokazuje kako je kršćansko insistiranje na vjeri velika novost, jer pogansko društvo nije poznavalo pojam vjere na način na koji su je svjedočili kršćani. U drugom dijelu članka autor propituje ambijent drugoga stoljeća u kojem djeluju kršćanski apologeti, koji su, naime, bili svjedoci približavanja razuma i vjere, te su omogućili zdravu sintezu i poveznicu kojoj su se protivili čak i neki kršćanski krugovi. U tome je na poseban način dragocjeno iskustvo svetog Justina, ali i Klementa Aleksandrijskog, koji su svojim spisima omogućili Crkvi da nadiđe strah od filozofije, te da vješto i odgovorno kritički razabere vrijedno od nevrijednoga ne odbacujući nepromišljeno društvene vrijednosti ondašnjeg društva. Kao treću uporišnu točku Autor ističe primjer i iskustvo svetog Augustina koji je prošao mnoga životna razdoblja, od racionalizma i skepticizma pa do zrele vjere, te je tako mogao jasno i vjerodostojno prikazati sve tendencije društva svoga vremena, te ujedno ponuditi kvalitetna rješenja koja su se očitovala u njegovim teološkim principima u kojima se ističe važnost kako razuma tako i vjere. Samo iz bitne upućenosti i zajedništva razuma i vjere ljudski život se može ostvariti dolazeći na cilj svih svojih traženja.

Sveti Augustin, vjera, razum, kršćanska civilizacija, apologeti

nije evidentirano