hrvatski

Morfološke karakteristike i pomotehnika uzgoja šipka

Šipak koji se još naziva nar, mogranj ili zov (Punica granatum L.) pripada porodici Lythraceae. Zbog visokog sadržaja vitamina i antioksidansa koji povoljno utječu na čovjekovo zdravlje, te je zbog toga proizvodnja šipka u svijetu sve popularnija. Šipak ima širok areal uzgoja, a glavni svjetski proizvođači su Iran, SAD, Kina, Indija, Izrael, Egipat, Španjolska i Turska. Porast proizvodnje ove voćne vrste u svijetu doveo je do unaprjeđenja tehnika uzgoja. U RH postoje povoljni ekološki uvjeti za uzgoj šipka. Šipak se tradicionalno uzgaja u južnoj Dalmaciji na relativno malom području dubrovačkom području i dolini Neretve. Međutim šipak se uzgaja uglavnom na okućnicama u formi grma s puno izbojaka uz obilnu rodnost, bez provođenja pomotehničkih zahvata a najrašireniji je samonikli ili divlji šipak. Cilj ovoga rada bio je dati pregled literature o morfologiji šipka, karakteristikama najpoznatijih sorti te pomotehnici kod podizanja i održavanja nasada šipka. Šipak je listopadni grm visine od 2 do 5 m. Korijen mu je drvenast i kvrgast, lišće sjajno i duguljasto, a na izdanku se pojavljuje 3 do 5 cvjetova. Šipak je samooplodna i entomofilna vrsta. Glavne sorte šipka su Barski slatki, Glavaš, Paštrun, Konjski zub i Šerbetaš. Najpovoljniji uzgojni oblik je grm s 4 do 6 izdanaka ili vaza. Šipak se može uzgajati uz korištenje armature. U uzgoju šipka rezidbom se odstranjuju osušene grane, jake vodopije i višak izbojaka iz tla. Plodovi se prorjeđuju 2-3 tjedna nakon cvatnje, a prilikom prorijede odstranjuju se prvo oštećeni, bolesni plodovi i kasno zametnuti plodovi. Na mladici se ostavlja se jedan plod na 7-10 cm. Ujednačenje dozrijevanja plodova se provodi tretiranjem s regulatorima rasta.

morfologija, pomotehnika, šipak

nije evidentirano