hrvatski

Oprostoreni strah u prozama Petra Šegedina

U članku se analizira veza straha kao prepoznatljiva odlika i stalno mjesto Šegedinova književnog egzistencijalizma i suvremenih koncepata prostora koji manifestiraju stanje uma i duha modernoga društva. More/priroda, otok, ulica, tramvaj, Pariz i nigdina prirodni su, urbani i intimni prostori kroz koje prolazi ili u kojima se nalazi Šegedinov usamljenik, praćen egzistencijalnim strahom i nemogućnošću identitetnoga poistovjećivanja s prostorom/mjestom. Korpus tekstova na kojima je izvršena analiza spacijalnosti i straha crpljen je iz Šegedinovih zbirki proza "Na istom putu" (1963.), "Pričanje" (1991.) i "Biti…" (1997.), a teorijski smo se oslonili na suvremene konceptualizacije prostora koje ga smatraju društvenim i kulturnim proizvodom, potom na književni prostor kao reprezentacijski fenomen te smo promatrali njegov odnos prema referiranim prostorima. Nakon analizirane veze straha i prostora zaključno smo ustvrdili kako je u Šegedinovim prozama egzistencijalna spacijalnost poistovjećena s krajolicima straha te da je čovjekova egzistencija ovisna o kompleksno strukturiranom prostoru, a književnost ga čini eksplicitnim kao i dodijeljene mu slike, značenja, emocije i vrijednosti.

Petar Šegedin, egzistencijalizam, strah, prostor, mjesto/nemjesto

nije evidentirano