hrvatski

Sloboda, pravednost i demokracija u filozofiji Johna Rawlsa

John Rawls je s pravom prepoznat kao jedan od najznačajnijih autora dvadesetog stoljeća na području istraživanja filozofije politike. Prvenstveno stoga što se njegova konstrukcija društvenog ugovora obraća suvremenim problemima uređenja države. Njegov teorijski opus prelazi i ovako široko postavljene okvire istraživanja te se općenito obraća čovječanstvu, s vječnim pitanjima o slobodi i demokraciji. Rawls ne donosi ni savršena rješenja ni konačne odgovore. No takve odgovore do sada nikad jednoznačno nije donijela ni povijest posebnih znanosti ni povijest filozofi je. Odnos slobode, demokracije i oblika društvene organiziranosti promišljamo tisućama godina, s praktičkim rezultatima koji su daleko od savršenih, a često i s takvim rezultatima za koje mnogi drže da su po čovječanstvo zapravo poražavajući. Ono što privlači Rawlsovom djelu jest njegov pokušaj promišljanja stabilizacije odnosa u suvremenim društvima parlamentarne demokracije. No za rješenja koja je predložio, istražujući posljedice smisla i značenja poimanja pravednosti u ovim društvima, u određenoj mjeri bila je potrebna preraspodjela društvenih dobara. Preraspodjela u cilju postizanja i očuvanja samopoštovanja osoba u najnepovoljnije materijalnom položaju te očuvanja ravnopravnosti osoba koje pripadaju slojevima društva koji su u nepovoljnijem društvenom položaju. Rawlsov teorijski prijedlog odnosi se na suvremena društva s konkurentskim tržišnim kapitalističkim načinom proizvodnje. Ne zbog toga što je tržišno uspostavljeno uređenje Rawls smatrao savršenim i konačnim oblikom društvene organiziranosti, nego stoga što je dosadašnje povijesno iskustvo pokazalo da čovječanstvo do sada teško da je osmislilo nešto drugo praktički funkcionirajuće bolje. Povijesno iskustvo svakako je djelovalo pri odgovorima. Posebno pri odgovorima na pitanja o naravi ljudskih bića. Rawlsovo teorijsko promišljanje izazvalo je veliku intelektualnu pažnju. No otvorilo je i prostor za kritike iz svih teorijskih pravaca. Ono što plijeni pažnju u odnosu na Rawlsovo djelo je to što su mogući rolsovski odgovori na ove više ili manje ozbiljne teorijske kritike. Mogući su odgovori na kritike u rasponu od djelomice pa sve do u cijelosti odbijajućih prigovora. Tako se prigovor koji tvrdi da se Rawlsova teorija ne može nositi s posebnim slučajevima nepravednih postupaka može obarati odgovorom na jednostavno pitanje: Po kojim mjerilima smo te posebne slučajeve uopće proglasili nepravednim postupcima? I izvan Rawlsove teorije nužno smo ih prethodno morali prepoznati kao nepravedne postupke. Ono što je prepoznato kao nepravedan postupak zasigurno je kao takav postupak prepoznato i u teoriji o pravednosti. Rawlsova teorija dovoljno je obuhvatna da može ponuditi i mjerila prepoznavanja nepravednosti i sugerirati razrješenja. Na prigovor o ograničenju izazvanom leksičkim poretkom načelā pravednosti moguće je odgovoriti da se ovdje ne radi o ograničenju, nego o uspostavi mogućnosti praktičkog ostvarenja prvog načela pravednosti. Na prigovor o Rawlsovom izdvajanju degradirajuće hijerarhije u kojoj zahtjevi najgorih dolaze najprije moguće je odgovoriti da označavanje osoba u najnepovoljnijem društvenom položaju kao “najgorih” graniči s nehumanošću. Naime, ovi “najgori” izgleda da rađaju također “najgore”, u nekoj čudnoj i ničim potkrijepljenoj genetičkoj i epigenetičkoj kombinatorici povezanoj s društvenim položajem “najgorih”. U Rawlsovom dobro uređenom društvu nema ni “najgorih” ni “najboljih”. Postoje samo jednaki pred zakonom s jednakim pravom na ostvarenje vlastitog samopoštovanja. Usuprot kritici o Rawlsovom tobožnjem zagovaranju “tipa” čovjeka, ili “ideala osobe”, koji tobože superiorno mogu prosperirati u odnosu na sve ostale “tipove” ili “neidealne osobe”. Mogućnost samoostvarenja smisla života i životnih planova međusobno različitih osoba svakako ne ovisi o pripadnosti tobožnjem “tipu” ili “idealu” osobe, ali zasigurno ovisi o društvenim prilikama i šansama koje svakoj osobi društvo uopće pruža, s općim naglaskom na jednakost propisa i pravednost postupaka pri društvenom otvaranju šansi za samoostvarenje svih osoba, s posebnim naglaskom na moralnu obvezu pomaganja “najmanjih” među nama. Prigovor za “apovijesnost” Rawlsovog zahtijeva za pravednošću može vrijediti samo ako ovaj zahtjev nikada u povijesnoj realnosti nije ni bio postavljan, ako nikada nije bio promišljan i ako je njegovo značenje i značaj tijekom povijesti bilo potpuno nepoznato. No ništa u povijesnoj zbiljnosti ne potvrđuje tobožnju “apovijesnost” Rawlsovog zahtjeva za pravednošću, bilo da se radi o promišljanjima unutar ili izvan zapadnog kruga ljudske civilizacijske zbilje. S ovim zahtjevom u povijesnoj realnosti slagali su se, da parafraziramo na Nozickovo inzistiranje, i anarhisti: iz razloga ograničenja samovolje pojedinaca i/ili samovolje države. Egoistični strah i kocka teško da su suvislo tu mogli imati snagu ozbiljnog teorijskog prigovora. Upravo kao što je to slučaj i s Rawlsovim misaonim pokusom. Rawlsovoj teoriji o pravednosti teško je naime odreći humanost. No manje teško joj je odreći utopističnost. U današnjim teorijskim trendovima zapadne civilizacije, poglavito zauzete pozitivističkom fascinacijom istinom do koje je moguće doći samo prirodoznastvenim istraživanjima, Rawlsova teorija zapravo je neobična pojava. Neobičnost ove pojave ogleda se i u suprotstavljenosti današnjim teorijskim i političkim trendovima u i o društvenim znanostima, trendovima s gotovo isključivim pouzdanjem u kvantitativne metode društvenih istraživanja i “spontanu” tržišnu utakmicu u kojoj za humanističke znanosti gotovo da i nema mjesta, trendovima koji sve više potiskuju filozofi ju kao civilizacijski način promišljanja. Rawlsov postupak upravo je suprotan. Rawls moralnost kao dio filozofskog promišljanja postavlja kao temelj misli o društvenom ugovoru. Pravednost tako postaje barem onoliko važan čimbenik koliko su to važne kvantitativne metode pri istraživanjima u društvenim znanostima. A “spontanost” tržišne utakmice doista zahtijeva moralnost. Filozofski čimbenik moralnosti neodvojiv je stoga od civilizacijske i kulturne razine jednog naroda, ma koliko ga političke “elite” danas pokušavale zaobići i zanemariti, na evidentnu štetu, a ne na korist svima. U zadnjih desetak godina zapravo i nema značajnijeg cjelovitog odbijanja Rawlsove teorije. Činjenice u suvremenosti, sasvim empirijski, ipak djeluju. Kao što bi rekao Karl Popper, teorija koja preživi falsifi kaciju zasigurno ponešto govori o istini.

etika, moralnost, pravednost, sloboda, racionalnost, razboritost, ugovor, društvenost, misaoni pokus, moralni temelj

nije evidentirano