hrvatski

Odabir Vrančićevih istanbulskih pisama za objavu i važnost njihovog izdavanja / The Selection of Vrančić's Istanbul Letters for Publication and the Importance of Their Publication

Vrančić je najveći dio svojeg opusa napisao na latinskom jeziku, ali ima i talijanskih i mađarskih primjera. Manji dio Vrančićeva sačuvanog opusa sastoji se od poezije, govora, te crkvenih i historiografskih djela. Najveći dio njegove ostavštine zauzima bogata korespondencija koju čini gotovo osamsto pisama, i za koju se smatra da je najkvalitetniji dio njegova opusa u književnom smislu. U okviru te korespondencije nalaze se i Vrančićeva istanbulska pisma, koja su objavljena u trećem, četvrtom i petom svesku spomenutoga mađarskog izdanja. Relativno je malen broj znanstvenih radova koji su se oslanjali na Vrančićeva istanbulska pisma za potrebe oslikavanja društveno-političke situacije u jugoistočnoj i srednjoj Europi tijekom 16. stoljeća. Time je učinjena nepravda toj epistolarnoj građi, koja je neiscrpan izvor za istraživanje onovremenih diplomatskih odnosa habsburške i osmanske države. Budući da diplomatska korespondencija Antuna Vrančića i njegovih suradnika nastala tijekom dvaju istanbulskih misija obuhvaća više stotina pisama upućenih raznim naslovljenicima, odabir onih najreprezentativnijih nije bilo nimalo lagan. Urednici su odabrali četiri diplomatska izvješća koja je Vrančić slao habsburškim carevima Ferdinandu I. i Maksimilijanu II. te jedno pismo upućeno zagrebačkom biskupu Pavlu Gregorijancu (? -1565. ; zagrebački biskup 1550.-1554.). U prvom izvješću napisanom neposredno po dolasku u osmansku prijestolnicu u kolovozu 1553. godine, koje obaseže 35 stranica latinskoga teksta, Vrančić i njegov suradnik Franjo Zay podrobno izvješćuju cara Ferdinanda I. o tijeku pregovora sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim i njegovim vezirom Rustem-pašom u vezi s uvjetima sklapanja mirovnog sporazuma između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Pismo s nadnevkom 31. listopada 1554. godine Vrančić upućuje zagrebačkom biskupu Pavlu Gregorijancu. Na temelju vlastita iskustva višegodišnjeg boravka u Istanbulu, Vrančić u tom neformalnom i privatnom pismu pitoreskno oslikava javne ulične proslave kojima Osmanlije obilježavaju pobjede svojih sultana. U drugome izvješću iz mjeseca kolovoza 1557. godine habsburški diplomatski predstavnici Antun Vrančić, Franjo Zay i Ogier de Busbecq na koncu svojega prvog istanbulskog poslanstva na pedesetak stranica podrobno informiraju kralja Ferdinanda I. o teškoćama pri sklapanju mirovnog ugovora sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim jer je osmanski vladar novi mirovni sporazum uvjetovao, među ostalim, rušenjem habsburške utvrde Siget. Treće i četvrto izvješće odnose se na aktivnosti habsburških poslanika tijekom drugog poslanstva u Istanbulu između 1567. i 1568. godine, a upućena su Ferdinandovu nasljedniku, caru Maksimilijanu II. Povod je i ovoga puta bio sklapanje mirovnog sporazuma i to sa Sulejmanovim nasljednikom Selimom II. Glavni pregovarač s osmanske strane bio je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, kojemu su, kako svjedoči priloženi popis troškova, habsburški poslanici donijeli vrlo vrijedne darove. Urednici ovog izdanja odlučili su odabrati upravo navedena pisma zbog toga što ona predstavljaju dragocjena svjedočanstva o habsburško-osmanskim političkim odnosima u drugoj polovici 16. stoljeća i pružaju izvrstan uvid u složene modalitete djelovanja osmanske diplomacije, što će zasigurno biti od velike važnosti za daljnja povijesna istraživanja habsburško-osmanskih interkulturnih kontakata tijekom ranoga novog vijeka.

Antun Vrančić ; Osmansko Carstvo ; Habsburško Carstvo ; diplomacija

nije evidentirano

engleski

The Selection of Vrančić's Istanbul Letters for Publication and the Importance of Their Publication

Vrančić je najveći dio svojeg opusa napisao na latinskom jeziku, ali ima i talijanskih i mađarskih primjera. Manji dio Vrančićeva sačuvanog opusa sastoji se od poezije, govora, te crkvenih i historiografskih djela. Najveći dio njegove ostavštine zauzima bogata korespondencija koju čini gotovo osamsto pisama, i za koju se smatra da je najkvalitetniji dio njegova opusa u književnom smislu. U okviru te korespondencije nalaze se i Vrančićeva istanbulska pisma, koja su objavljena u trećem, četvrtom i petom svesku spomenutoga mađarskog izdanja. Relativno je malen broj znanstvenih radova koji su se oslanjali na Vrančićeva istanbulska pisma za potrebe oslikavanja društveno-političke situacije u jugoistočnoj i srednjoj Europi tijekom 16. stoljeća. Time je učinjena nepravda toj epistolarnoj građi, koja je neiscrpan izvor za istraživanje onovremenih diplomatskih odnosa habsburške i osmanske države. Budući da diplomatska korespondencija Antuna Vrančića i njegovih suradnika nastala tijekom dvaju istanbulskih misija obuhvaća više stotina pisama upućenih raznim naslovljenicima, odabir onih najreprezentativnijih nije bilo nimalo lagan. Urednici su odabrali četiri diplomatska izvješća koja je Vrančić slao habsburškim carevima Ferdinandu I. i Maksimilijanu II. te jedno pismo upućeno zagrebačkom biskupu Pavlu Gregorijancu (? -1565. ; zagrebački biskup 1550.-1554.). U prvom izvješću napisanom neposredno po dolasku u osmansku prijestolnicu u kolovozu 1553. godine, koje obaseže 35 stranica latinskoga teksta, Vrančić i njegov suradnik Franjo Zay podrobno izvješćuju cara Ferdinanda I. o tijeku pregovora sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim i njegovim vezirom Rustem-pašom u vezi s uvjetima sklapanja mirovnog sporazuma između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Pismo s nadnevkom 31. listopada 1554. godine Vrančić upućuje zagrebačkom biskupu Pavlu Gregorijancu. Na temelju vlastita iskustva višegodišnjeg boravka u Istanbulu, Vrančić u tom neformalnom i privatnom pismu pitoreskno oslikava javne ulične proslave kojima Osmanlije obilježavaju pobjede svojih sultana. U drugome izvješću iz mjeseca kolovoza 1557. godine habsburški diplomatski predstavnici Antun Vrančić, Franjo Zay i Ogier de Busbecq na koncu svojega prvog istanbulskog poslanstva na pedesetak stranica podrobno informiraju kralja Ferdinanda I. o teškoćama pri sklapanju mirovnog ugovora sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim jer je osmanski vladar novi mirovni sporazum uvjetovao, među ostalim, rušenjem habsburške utvrde Siget. Treće i četvrto izvješće odnose se na aktivnosti habsburških poslanika tijekom drugog poslanstva u Istanbulu između 1567. i 1568. godine, a upućena su Ferdinandovu nasljedniku, caru Maksimilijanu II. Povod je i ovoga puta bio sklapanje mirovnog sporazuma i to sa Sulejmanovim nasljednikom Selimom II. Glavni pregovarač s osmanske strane bio je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, kojemu su, kako svjedoči priloženi popis troškova, habsburški poslanici donijeli vrlo vrijedne darove. Urednici ovog izdanja odlučili su odabrati upravo navedena pisma zbog toga što ona predstavljaju dragocjena svjedočanstva o habsburško-osmanskim političkim odnosima u drugoj polovici 16. stoljeća i pružaju izvrstan uvid u složene modalitete djelovanja osmanske diplomacije, što će zasigurno biti od velike važnosti za daljnja povijesna istraživanja habsburško-osmanskih interkulturnih kontakata tijekom ranoga novog vijeka.

Antun Vrančić ; Ottoman Empire ; Habsburg Empire ; diplomacy

nije evidentirano