hrvatski

Carigradska pisma Antuna Vrančića. Hrvatski i engleski prijevod odabranih latinskih pisama / The Istanbul Letters of Antun Vrančić. Croatian and English Translation of Selected Latin Letters

Najveći dio rukopisne ostavštine Antuna Vrančića čuva se u Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti. Ondje se nalaze i Vrančićeva pisma koja je slao za vrijeme svojih istanbulskih misija, i koja još uvijek nisu objavljena u Hrvatskoj i u hrvatskom (ili engleskom) prijevodu. Zato se svako dosadašnje istraživanje istanbulskog dijela Vrančićeva života i rada moralo zasnivati na čitanju jedine objavljene verzije spomenutih pisama, a to je na izvornom latinskom jeziku i u mađarskom izdanju otprije 160 godina. Vrančićev cijeli spisateljski opus objavila je Mađarska akademija znanosti sredinom 19. stoljeća unutar serije naslovljene Monumenta Hungariae Historica - Scriptores (Mađarski povijesni spomenici - Pisci). Vrančićeva djela objavljena su pod njegovim mađariziranim imenom Verancsics Antal i pod zajedničkim naslovom Összes munkái (Sabrana djela). Ta su uzorna izdanja uredili László Szalay i Gusztáv Wenzel te su ih objavili u Budimpešti od 1857. do 1875. godine u dvanaest svezaka. Vrančić je najveći dio svojeg opusa napisao na latinskom jeziku, ali ima i talijanskih i mađarskih primjera. Manji dio Vrančićeva sačuvanog opusa sastoji se od poezije, govora, te crkvenih i historiografskih djela. Najveći dio njegove ostavštine zauzima bogata korespondencija koju čini gotovo osamsto pisama, i za koju se smatra da je najkvalitetniji dio njegova opusa u književnom smislu. U okviru te korespondencije nalaze se i Vrančićeva istanbulska pisma, koja su objavljena u trećem, četvrtom i petom svesku spomenutoga mađarskog izdanja. Relativno je malen broj znanstvenih radova koji su se oslanjali na Vrančićeva istanbulska pisma za potrebe oslikavanja društveno-političke situacije u jugoistočnoj i srednjoj Europi tijekom 16. stoljeća. Time je učinjena nepravda toj epistolarnoj građi, koja je neiscrpan izvor za istraživanje onovremenih diplomatskih odnosa habsburške i osmanske države. Budući da diplomatska korespondencija Antuna Vrančića i njegovih suradnika nastala tijekom dvaju istanbulskih misija obuhvaća više stotina pisama upućenih raznim naslovljenicima, odabir onih najreprezentativnijih nije bilo nimalo lagan. Osim toga, velik broj pisama uvrštenih u spomenuta tri sveska Vrančićevih sabranih djela popraćeno je i odgovorima adresata, te bi za njihovo adekvatno razumijevanje bilo nužno donijeti cjelovit kronološki i tematski slijed korespondencije koja je - posebice kada je riječ o pismima upućivanim habsburškim carevima i njihovim odgovorima članovima istanbulskog poslanstva - gotovo svakodnevna. Stoga je kao temeljni kriterij selekcije pisama uvrštenih u ovo izdanje s jedne strane bila važnost statusa i funkcije adresata - i to ponajprije iz perspektive formalne strukture, ali i tematske dimenzije pisama - a s druge strane njihova sadržajna zaokruženost koja se reflektira i u preglednosti i sintetičnosti kao glavnim odlikama njihova jezičnog stila. Vodeći se navedenim kriterijima, urednici su naposljetku odabrali četiri diplomatska izvješća koja je Vrančić slao habsburškim carevima Ferdinandu I. i Maksimilijanu II. te jedno pismo upućeno zagrebačkom biskupu Pavlu Gregorijancu (? -1565. ; zagrebački biskup 1550.-1554.). U prvom izvješću napisanom neposredno po dolasku u osmansku prijestolnicu u kolovozu 1553. godine, koje obaseže 35 stranica latinskoga teksta, Vrančić i njegov suradnik Franjo Zay podrobno izvješćuju cara Ferdinanda I. o tijeku pregovora sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim i njegovim vezirom Rustem-pašom u vezi s uvjetima sklapanja mirovnog sporazuma između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Pismo s nadnevkom 31. listopada 1554. godine Vrančić upućuje zagrebačkom biskupu Pavlu Gregorijancu. Na temelju vlastita iskustva višegodišnjeg boravka u Istanbulu, Vrančić u tom neformalnom i privatnom pismu pitoreskno oslikava javne ulične proslave kojima Osmanlije obilježavaju pobjede svojih sultana. U drugome izvješću iz mjeseca kolovoza 1557. godine habsburški diplomatski predstavnici Antun Vrančić, Franjo Zay i Ogier de Busbecq na koncu svojega prvog istanbulskog poslanstva na pedesetak stranica podrobno informiraju kralja Ferdinanda I. o teškoćama pri sklapanju mirovnog ugovora sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim jer je osmanski vladar novi mirovni sporazum uvjetovao, među ostalim, rušenjem habsburške utvrde Siget. Treće i četvrto izvješće odnose se na aktivnosti habsburških poslanika tijekom drugog poslanstva u Istanbulu između 1567. i 1568. godine, a upućena su Ferdinandovu nasljedniku, caru Maksimilijanu II. Povod je i ovoga puta bio sklapanje mirovnog sporazuma i to sa Sulejmanovim nasljednikom Selimom II. Glavni pregovarač s osmanske strane bio je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, kojemu su, kako svjedoči priloženi popis troškova, habsburški poslanici donijeli vrlo vrijedne darove. Urednici ovog izdanja odlučili su odabrati upravo navedena pisma zbog toga što ona predstavljaju dragocjena svjedočanstva o habsburško-osmanskim političkim odnosima u drugoj polovici 16. stoljeća i pružaju izvrstan uvid u složene modalitete djelovanja osmanske diplomacije, što će zasigurno biti od velike važnosti za daljnja povijesna istraživanja habsburško-osmanskih interkulturnih kontakata tijekom ranoga novog vijeka. Izabrana pisma jednog od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca 16. stoljeća pomažu današnjem promatraču u razumijevanju kompleksnosti tadašnjih političkih događaja, vanjske politike habsburške i osmanske države i njihova utjecaja na stanje u Europi - pogotovo onoj srednjoj i jugoistočnoj.

Antun Vrančić ; Osmansko Carstvo ; Habsburško Carstvo ; diplomacija

Prijevod s latinskog jezika Zrinka Blažević, prijevod na engleski jezik Anđelko Vlašić.

engleski

The Istanbul Letters of Antun Vrančić. Croatian and English Translation of Selected Latin Letters

Najveći dio rukopisne ostavštine Antuna Vrančića čuva se u Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti. Ondje se nalaze i Vrančićeva pisma koja je slao za vrijeme svojih istanbulskih misija, i koja još uvijek nisu objavljena u Hrvatskoj i u hrvatskom (ili engleskom) prijevodu. Zato se svako dosadašnje istraživanje istanbulskog dijela Vrančićeva života i rada moralo zasnivati na čitanju jedine objavljene verzije spomenutih pisama, a to je na izvornom latinskom jeziku i u mađarskom izdanju otprije 160 godina. Vrančićev cijeli spisateljski opus objavila je Mađarska akademija znanosti sredinom 19. stoljeća unutar serije naslovljene Monumenta Hungariae Historica - Scriptores (Mađarski povijesni spomenici - Pisci). Vrančićeva djela objavljena su pod njegovim mađariziranim imenom Verancsics Antal i pod zajedničkim naslovom Összes munkái (Sabrana djela). Ta su uzorna izdanja uredili László Szalay i Gusztáv Wenzel te su ih objavili u Budimpešti od 1857. do 1875. godine u dvanaest svezaka. Vrančić je najveći dio svojeg opusa napisao na latinskom jeziku, ali ima i talijanskih i mađarskih primjera. Manji dio Vrančićeva sačuvanog opusa sastoji se od poezije, govora, te crkvenih i historiografskih djela. Najveći dio njegove ostavštine zauzima bogata korespondencija koju čini gotovo osamsto pisama, i za koju se smatra da je najkvalitetniji dio njegova opusa u književnom smislu. U okviru te korespondencije nalaze se i Vrančićeva istanbulska pisma, koja su objavljena u trećem, četvrtom i petom svesku spomenutoga mađarskog izdanja. Relativno je malen broj znanstvenih radova koji su se oslanjali na Vrančićeva istanbulska pisma za potrebe oslikavanja društveno-političke situacije u jugoistočnoj i srednjoj Europi tijekom 16. stoljeća. Time je učinjena nepravda toj epistolarnoj građi, koja je neiscrpan izvor za istraživanje onovremenih diplomatskih odnosa habsburške i osmanske države. Budući da diplomatska korespondencija Antuna Vrančića i njegovih suradnika nastala tijekom dvaju istanbulskih misija obuhvaća više stotina pisama upućenih raznim naslovljenicima, odabir onih najreprezentativnijih nije bilo nimalo lagan. Osim toga, velik broj pisama uvrštenih u spomenuta tri sveska Vrančićevih sabranih djela popraćeno je i odgovorima adresata, te bi za njihovo adekvatno razumijevanje bilo nužno donijeti cjelovit kronološki i tematski slijed korespondencije koja je - posebice kada je riječ o pismima upućivanim habsburškim carevima i njihovim odgovorima članovima istanbulskog poslanstva - gotovo svakodnevna. Stoga je kao temeljni kriterij selekcije pisama uvrštenih u ovo izdanje s jedne strane bila važnost statusa i funkcije adresata - i to ponajprije iz perspektive formalne strukture, ali i tematske dimenzije pisama - a s druge strane njihova sadržajna zaokruženost koja se reflektira i u preglednosti i sintetičnosti kao glavnim odlikama njihova jezičnog stila. Vodeći se navedenim kriterijima, urednici su naposljetku odabrali četiri diplomatska izvješća koja je Vrančić slao habsburškim carevima Ferdinandu I. i Maksimilijanu II. te jedno pismo upućeno zagrebačkom biskupu Pavlu Gregorijancu (? -1565. ; zagrebački biskup 1550.-1554.). U prvom izvješću napisanom neposredno po dolasku u osmansku prijestolnicu u kolovozu 1553. godine, koje obaseže 35 stranica latinskoga teksta, Vrančić i njegov suradnik Franjo Zay podrobno izvješćuju cara Ferdinanda I. o tijeku pregovora sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim i njegovim vezirom Rustem-pašom u vezi s uvjetima sklapanja mirovnog sporazuma između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Pismo s nadnevkom 31. listopada 1554. godine Vrančić upućuje zagrebačkom biskupu Pavlu Gregorijancu. Na temelju vlastita iskustva višegodišnjeg boravka u Istanbulu, Vrančić u tom neformalnom i privatnom pismu pitoreskno oslikava javne ulične proslave kojima Osmanlije obilježavaju pobjede svojih sultana. U drugome izvješću iz mjeseca kolovoza 1557. godine habsburški diplomatski predstavnici Antun Vrančić, Franjo Zay i Ogier de Busbecq na koncu svojega prvog istanbulskog poslanstva na pedesetak stranica podrobno informiraju kralja Ferdinanda I. o teškoćama pri sklapanju mirovnog ugovora sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim jer je osmanski vladar novi mirovni sporazum uvjetovao, među ostalim, rušenjem habsburške utvrde Siget. Treće i četvrto izvješće odnose se na aktivnosti habsburških poslanika tijekom drugog poslanstva u Istanbulu između 1567. i 1568. godine, a upućena su Ferdinandovu nasljedniku, caru Maksimilijanu II. Povod je i ovoga puta bio sklapanje mirovnog sporazuma i to sa Sulejmanovim nasljednikom Selimom II. Glavni pregovarač s osmanske strane bio je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, kojemu su, kako svjedoči priloženi popis troškova, habsburški poslanici donijeli vrlo vrijedne darove. Urednici ovog izdanja odlučili su odabrati upravo navedena pisma zbog toga što ona predstavljaju dragocjena svjedočanstva o habsburško-osmanskim političkim odnosima u drugoj polovici 16. stoljeća i pružaju izvrstan uvid u složene modalitete djelovanja osmanske diplomacije, što će zasigurno biti od velike važnosti za daljnja povijesna istraživanja habsburško-osmanskih interkulturnih kontakata tijekom ranoga novog vijeka. Izabrana pisma jednog od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca 16. stoljeća pomažu današnjem promatraču u razumijevanju kompleksnosti tadašnjih političkih događaja, vanjske politike habsburške i osmanske države i njihova utjecaja na stanje u Europi - pogotovo onoj srednjoj i jugoistočnoj.

Antun Vrančić ; Ottoman Empire ; Habsburg Empire ; diplomacy

Prijevod s latinskog jezika Zrinka Blažević, prijevod na engleski jezik Anđelko Vlašić.