hrvatski

Iskustva komunikacije s roditeljima djece s teškoćama u razvoju i socijalnim radnicima iz rakursa pedijatara

Uvod: Istraživanje je provedeno u okviru UNICE- ovog projekta „Situacijska analiza položaja djece s teškoćama u razvoju smještene u ustanove“, u kojem je Ministarstvo zdravlja bilo jedan od suradnika. Cilj: Cilj istraživanja je bio opisati iskustvo komunikacije i kontakta pedijatara s roditeljima djece s teškoćama u razvoju kao i iskustvo suradnje sa socijalnim radnicima zaposlenim u matičnoj bolnici. Metode i ispitanici: Istraživanjem je obuhvaćeno 12 pedijatara (sa specijalizacijom iz neonatologije ili neuropedijatrije) iz Zagreba, Splita, Šibenika, Pule, Rijeka, Osijeka i Varaždina, zaposlenih pri općim bolnicama. Podaci su prikupljeni polustrukturiranim intervjuom te obrađeni, analizirani i interpretirani korištenjem postupaka tematske analize. Rezultati: Rezultati pokazuju da su pedijatri svjesni roditeljskih očekivanja i potreba za sustavnijom podrškom u području: rane intervencije još u vrijeme trudnoće (rana identifikacija i dijagnostika, priprema i podrška kod prihvaćanja mogućnosti da njihovo dijete može imati teškoće u razvoju), jasnog opisa teškoće kod djeteta te prognoze stanja djeteta u budućnosti. Ističu važnost multidisciplinarnog i interdisciplinarnog pristupa obiteljima. Kao poteškoće u kontaktu s roditeljima navode teškoće vezane uz pojašnjavanje dijagnoze roditeljima, te nemanja informacija o mogućnosti pružanja dodatne podrške roditeljima u okviru bolnice. Iz izjava sudionika istraživanja vidljivo je da postoje razlike u pristupu i organizaciji podrške za dijete i obitelj. Naime pojedini timovi bolnica nastoje integrirati rad ginekologa i pedijatara i povezati ih sa službom socijalnog rada kod unaprjeđenja skrbi i komunikacije s roditeljima u prvim danima djetetova života. Dok je u drugim slučajevima postojeća praksa usmjerena samo na formalni razgovor s majkom i eventualno ocem po rođenju djeteta s teškoćama u razvoju. Dio sudionika nema informaciju da u sklopu bolnice djeluje socijalna služba, u čijoj djelatnosti je između ostaloga i suradnja s liječnicima i pružanje podrške pacijentima i obitelji. Dio pedijatara iako zna za postojanje socijalne službe nikada nije stupio u kontakt sa socijalnim radnicima zaposlenim u njihovoj bolnici. Suradnja pedijatara (neonatologa i neuropedijatara) sa socijalnim radnicima zaposlenim u matičnoj bolnici je rijetka i vezana samo uz teške obiteljske prilike te napuštanje djeteta od roditelja. Pedijatri su jedinstveni u stavu da im nedostaje edukacija vezana uz priopćavanja dijagnoze roditeljima u slučaju djece s teškoćama u razvoju. Kao poteškoće ističu i različite zahtjeve radne uloge te radnu opterećenost. Pedijatri navode da im nedostaje supervizija kao stručna podrška u radu i nošenju s izazovima vezanim uz priopćavanje dijagnoza koje su često puta teške za roditelje ali i za liječnike. Rasprava/zaključak: Rezultati ukazuju na potencijale zajedničke/timske suradnje medicinskog i nemedicinskog osoblja te interdisciplinarnog pristupa obitelji djece s teškoćama u razvoju.

pedijatri, socijalni radnici, komunikacija, obitelj, dijete s teškoćama u razvoju

nije evidentirano