hrvatski

Teorije arhitekta Gottfrieda Sempera i nove tehnike ukrašavanja pročelja u hrvatskom historicizmu

Tijekom 1860-ih u hrvatskoj se arhitekturi historicizma počinju primjenjivati u obradi pročelja novi materijali. Umjesto do tada dominantnih žbukanih, odnosno štuko ukrasa, te povremeno korištenoga kamena, zahvaljujući arhitektu Franji Kleinu započinje upotreba ornamenata od terakote, najčešće industrijski proizvedenih. Proces uvođenja novih materijala dodatno će se ubrzati krajem 1870-ih i početkom 1880-ih godina kada se pod utjecajem teorija arhitekta Gottfrieda Sempera, a primarno nastojanjima Isidora Kršnjavoga, u arhitekturu Zagreba i kontinentalne Hrvatske uvodi princip da je „istinitost i pošteno izticanje materijala jedno […] od kardinalnih načelah praktične estetike“. Umjesto primjene lažnih „cementnih“ (odnosno betonskih) ornamenata zagrebački arhitekti započinju pročelja svojih građevina izvoditi od fasadne opeke i kamena, a povremeno im dijelove ornamentaliziraju i sgraffitom, koji tada postaje osobito popularnim u Europi. Arhitekti Ivan Plochberger, Kuno Waidmann, Herman Bollé, Matija Antolec i drugi ovu tehniku, raširenu u arhitekturi 15. i 16. stoljeća, primjenjuju ponajprije na neorenesansnim, no katkada i na neogotičkim građevinama. Iako je maleni broj pročelja s izvornom sgraffito ornamentikom sačuvan na osnovi starih fotografija i projekata ovim će se izlaganjem nastojati prikazati koliko ih je izvorno bilo te na koje su se uzore oslanjali zagrebački arhitekti.

Gottfried Semper, Heinrich Ferstel, Franjo Klein, Ivan Plochberger, Matija Antolec, Kuno Waidmann, Herman Bollé, Iso Kršnjavi, sgraffito, historicizam, neorenesansa, neogotika, arhitektura 19. stoljeća

nije evidentirano