hrvatski

Tvar i prikaz umjetničkog djela u doba prevrata: slike hrvatskih spomenika nakon 1945. godine

U izlaganju se raspravlja o odnosu konzervatorskih principa i političkih zahtjeva u očuvanju ili preobrazbi tvari i prikaza hrvatskih spomenika u prvim godinama Narodne Republike Hrvatske. Ključni su pojmovi preuzeti iz knjige Teorija restauriranja Cesare Brandija, koja proučavanom razdoblju služi kao profesionalni i etički okvir. S jedne su strane profesionalni obziri, razvijani od početka 19. do sredine 20. stoljeća, s druge su traženja novog komunističkog poretka, koji je započeo korjenitu reviziju dotadašnjih osnova kulturnog pamćenja. Kakvog je to odjeka imalo u konzervatorskoj i povijesnoumjetničkoj zajednici Hrvatske drugoga poraća? Što je značilo suočiti se s ruševinama dotad koloniziranih gradova i adoptiranom ideologijom sovjetskog (inter)nacionalizma koja je prilagođena izgradnji južnoslavenskog identiteta pod krilaticom Bratstva i jedinstva? Koji je bio status tvari spomenika kao nositeljice prikaza svladanih i izgnanih političkih i kulturnih sustava, naročito nakon ratnih razaranja i poratnog egzodusa neslavenskih zajednica? Brak konzervatorskog djelovanja i politike nije iznalazak sredine 20. stoljeća, no traumatični opseg razaranja, izvoz boljševičkog (odnosno staljinističkog) društvenog prevrata i podjela Starog kontinenta imali su dubinske posljedice u načinu sagledavanja prošlosti i tretiranju njenih necjelovitih tvarnih relikata spomenika i ambijenata poput Poreča, Rijeke, Senja, Osora, Zadra, Šibenika i Splita. U izlaganju je riječ o tim „dijalektičkim“ odnosima i problematici dosega društvene katarze pomoću pročišćenih slika povijesti zadiranjem u formu spomenika djelom namještenika konzervatorskih zavoda u Splitu, Rijeci i Zagrebu, stavljajući pritom riječi i djela hrvatskih stručnjaka u europski kontekst.

arhitektonsko konzerviranje, poraće, ruševine, rekonstruiranje, revolucija

nije evidentirano