hrvatski

Stradanje romskog stanovništva na širem bjelovarsko-bilogorskom području za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. – 1945.

Romsko stanovništvo živjelo je na širem bjelovarskom području već od sedamnaestog stoljeća što je značilo da su i na ovom prostoru bili jedna od najstarijih manjinskog skupina. Odnos državnih i lokalnih vlasti prema njima bio je većinom obilježen politikom represivne asimilacije što se temeljilo na izrazito negativnoj percepciji Roma kao kriminalaca, lijenčina i asocijalnih osoba. Vrhunac ovakvog odnosa prema Romima bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su ustaške vlasti u NDH odredile da se oni moraju isključiti iz njihova rasno čistog društva, zbog čega su donijeli rasne zakone. Ovakva anticiganistička politika prema Romima imala je svog odraza i na području Velike župe Bilogora, na kojem su oni živjeli u znatnijem broju u usporedbi s drugim dijelovima novoosnovane države. Tamošnje župske i lokalne vlasti provele su popisivanje Roma u ljeto 1941. kako bi dobile uvid u njihovo demografsko, gospodarsko i geografsko (prostorni razmještaj) stanje. Odmah po tom popisivanju Roma, slijedile su njihove deportacije počevši sa širim koprivničkim područjem. Romi su najprije deportirani u prvi osnovani ustaški koncentracijski logor „Danica“ u Koprivnici. No, tek su početkom 1942., odnosno u svibnju iste godine uslijedile masovne deportacije Roma s toga područja u jasenovački logor, gdje je većina njih bila opljačkana, mučena i ubijena. Tek manji dio se uspio spasiti, kao što to pokazuje primjer Roma Josipa - Joke Nikolića iz šireg čazmanskog područja. Dio Roma s ovog područja završio je u radnim logorima u Njemačkoj te je uspio preživjeti, dok se dio njih aktivno uključio u antifašistički pokret otpora. O razmjerima stradanja Roma na ovom području dovoljno je istaknuti kako je nakon Drugog svjetskog rata živjelo manje od 2 % od broja Roma koji su živjeli prije tog rata.

Romi, Bjelovar, Nezavisna Država Hrvatska, Drugi svjetski rat

nije evidentirano