hrvatski

Tradicijska kultura i Marulićeva Judita – tragom Botičina čitanja

Vrijeme nastanka Marulićeve Judite (1501.) prijelazno je razdoblje ranoga novovjekovlja koje je obilježeno još uvijek živim suodnosom usmenosti i pismenosti, „velike“ i „male“ tradicije (Burke). Dok se „velika“ tradicija formalno prenosi obrazovanjem i dostupna je samo kulturnoj i obrazovnoj eliti, „mala“ je tradicija (narodna ili tradicijska kultura) dostupna svima i njezinom se riznicom služi i puk, kao „prvom“ i jedinom, i pripadnici najviših intelektualnih krugova. Potvrđuju to i povijesti hrvatske književnosti, posebice one koje se bave njezinom usmenom dionicom (Bošković-Stulli, Botica). Očekivati je stoga da su i u Juditi prisutni tragovi tradicijske kulture, indicirani već paratekstualnom uputom o posebnoj društvenoj zadaći biblijskoga epa namijenjenoga onima koji pripadaju „maloj tradiciji“ jer ne poznaju jezik humanističke obrazovne elite („latinski aliti djački“). Tragom Botičina čitanja u ovom će se radu istraživanje proširiti na još neka mjesta „male tradicije“ u Marulićevoj Juditi s posebnim osvrtom na kršćanski kulturno-tradicijski hod kroz godinu (čestitarski ophodi o „novom litu“, začinjavci), grotesku lika (Holoferno) i groteske situacije prejedanja (žderanja) i pijanstva kao važnih očitovanja grotesknoga tijela (Bahtin), kao i na govorni žanr u kojem je upravo puk govorni subjekt (tužaljka u posljednjem pjevanju). Istraživanjem se dakle preispituje važeća pretpostavka o savršenoj renesansnoj simetriji Judite, kao i o monolitnom uzvišenom stilu vergilijanskoga epa te u istraživačko motrište vraća opravdanost promatranja višeglasja Judite u dinamizmu „visokoga“ i „niskoga“, uzvišenoga i smiješnoga, „velike“ i „male“ tradicije, ostvarenog različitim inkluzivnim komunikacijskim strategijama – u kontinuitetu, a ne u antitezi sa srednjovjekovnim poetičkim kanonom, dakako i s hrvatskom tradicijskom kulturom.

Marko Marulić, Judita, tradicijska kultura, „mala tradicija“, Stipe Botica

nije evidentirano