hrvatski

Dolazak korčulanskih kalafata na Murter i druge sjevernodalmatinske otoke u 18. stoljeću

Najučestaliji tip broda kojim su se od 15. do 17. stoljeća služili stanovnici Murtera i drugih šibenskih otoka bila je bracera. Dužina joj se kretala u rasponu od 16 do 24 stope (oko 5-8 m), a murterski su je otočani nabavljali uglavnom kod šibenskih kalafata. Jedan od njih, majstor Stjepan Biližnić, živio je tijekom prve polovice 17. stoljeća u Tisnom te je on prvi posvjedočeni brodograditelj s boravištem na otoku Murteru. Sredinom toga stoljeća majstorsku je titulu stekao i prvi domicilni kalafat – Tišnjanin Jure Tolić rečeni Mišev. Njegovi su sinovi također bili kalafati, no oni su kasnije svoj novi dom pronašli u Šibeniku. U to doba sežu i vijesti o doticajima murterskih otočana s korčulanskim kalafatima, koji su odraz kontinuirane gospodarske interakcije korčulanskoga i sjevernodalmatinskoga prostora u ranom novom vijeku. Istodobno brodogradnja u Šibeniku nazaduje, čemu uzroke valja barem dijelom tražiti u dramatičnim demografskim promjenama koje su zahvatile šibensko društvo u drugoj polovici 17. stoljeća. Oko 1730. godine otoci Murter i Dugi otok odnosno njihova naselja Tisno i Sali postala su životnim odredištima i profesionalnim utočištima nekolicini korčulanskih brodograditelja. Prvi su pristigli majstori iz obitelji Kapor (Tisno i Sali) i Milanković (Tisno), a za njima i Ivan Filippi, koji je u Tisno doselio 1735. godine. Neustaljena tišnjanska zajednica korčulanskih brodograditelja raspršila se ubrzo prema novim odredištima. Kapori su tako svoje škvere osnovali u Božavi na Dugom otoku te na Zlarinu, dok je 1760.-ih betinsku brodogradnju utemeljio Paško, sin Ivana Filippija.

Korčula, Betina, Tisno, Murter, brodogradnja, 18. stoljeće, obitelj Filipi, gajeta

nije evidentirano