hrvatski

Odbijajuća depresivna majka, anksiozni otac i dijete s poremećajem hranjenja

Dječak star 18 mjeseci, jedinac, živi s oba roditelja. Od šestog mjeseca života manifestira poremećaj u uzimanju hrane. Početno je obrađivan od strane pedijatra gastroenterologa radi gastroezofagealnog refluksa i odbijanja hrane. Naknadno je obitelj uključena u tretman dječjeg psihijatra. Uvidom u dinamiku obiteljskog funkcioniranja notira se poremećaj privrženosti djeteta, a radi emocionalne nedostupnosti majke koja razvija depresivni poremećaj. Majka je u interakciji s djetetom izrazito tjeskobna, strepi nad svakim obrokom djeteta. Dijete odbija kako tekuću tako i kašastu hranu. Uključivanjem u psihoterapiju, dječak je početno psihomotorno uznemiren, razdražljiv, obroke odbija. Ne pokazuje interes za majčino lice, kao niti za lica drugih osoba koje o njemu brine. Kada bi se, uz napor, uspio nahraniti, obrok bi gotovo trenutačno povratio. Aktualno dječak prihvaća terapeuta, naime, pokazuje interes za njegove emocionalne reakcije. Uspostavlja kontakt očima, pažnja manje fluktuira, postiže se s lakoćom združena pažnja kako tijekom procesa hranjenja, tako i u toku igre. Obrok tijekom terapije uglavnom mirno pojede. Na terapiji je opušten, raspoložen, kontinuirano poziva terapeuta u interakciju, pokazuje povremen interes za interakciju s roditeljima. Obitelj je uključena u intenzivnu obiteljsku psihoterapiju, a majka je uključena u individualnu psihoterapiju, uz primjenu antidepresiva. Otac se pred dvije godine liječio od paničnog poremećaja i sam bio u uključen u individualnu psihoterapiju, uz povremenu primjenu anksiolitika. Mišljenja smo da je neophodno nastaviti psihoterapiju s ciljem daljnjeg razvoja i jačanja bazične sigurnosti kao osnove zdravog psihofizičkog razvoja.

privrženost ; emocionalna nedostupnost ; poremećaj hranjenja ; obitelj

nije evidentirano